Zašto žene ne doje i zašto se o tome ne priča?

U Hrvatskoj je u 2017.godini oko 80% dojenčadi od 0 do 2 mjeseca života bilo hranjeno isključivo majčinim mlijekom, 10% kombinirano sa adaptiranim, a 10% isključivo adaptiranim. U dobi od 3 do 5 mjeseci, udio isključivo dojenih je 70%, kombinirano sokoro 30%. Treba uzeti u obzir da za 25% beba u obje dobne skupine podaci o načinu prehrane fale, tako da u biti ne znamo jesu li dojena. Dakle, pravo stanje tj. točan broj dojenih beba je nepoznanica.
No ne bih sad komentirala jesu li navedene brojke dobre ili loše. Ono što sam htjela pokazati je da nisu sve bebe dojene ili isključivo dojene. Ok, to ste znali i bez ovih brojki. Dakle, ima mama koje kombiniraju ili ne doje uopće. Dakle, možemo zaključiti da ne mogu sve žene dojiti.
Zašto mame ne doje ili ne doje isključivo? Znanost kaže da biologija velikoj većini žena dozvoljava dojenje. Antropolozi tvrde da čak cca 98% žena može dojiti, inače nam vrsta ne bi preživjela do sad. Neki drugi kažu da se radi o 95%.O točnosti tih brojki (95 i 98%) bi se dalo raspravljati, zapravo se i raspravlja u svijetu znanosti. Vjerojatno je taj broj ipak manji. No o tome više u drugim tekstovima.
Ovdje se fokusiram na mame koje su vrlo vjerojatno biološki sposobne dojiti, ali nikad ne uspostave dojenje.

Koji su razlozi zašto žene ne uspostave dojenje?

Što drugo osim biologije može utjecati na ishod uspostave dojenja? Dojenje nije samo biološki uvjetovano, već je i snažno kulturološki i sociološki obojano.

Razlozi za neostvarivanje nauma isključivog ili ikakvog dojenja su generalno stvarno šaroliki. Duboki i široki. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u svom dokumentu Global Nutrition Targets 2025 Breastfeeding Policy Brief kaže da žene ne ostvaruju svoje ciljeve vezane za dojenje zbog slijedećih razloga:

  • nedostatka znanja i vještina zdravstvenih djelatnika,
  • neznanja o pravilnim tehnikama dojenja majki i zdravstvenih djelatnika,
  • bolničke prakse koja ne podupire dojenje,
  • društvenog vjerovanja da je mlijeko nedovoljno hranjivo i da postoji potreba za nadohranom,
  • agresivne promocije adaptiranog mlijeka,
  • neznanja o opasnostima nedojenja, te
  • neadekvatne radne legislative koja ne podupire dojenje nakon povratka majke na posao.

Ja bih to svojim riječima rekla ovako:

Ženama su na putu uspostave dojenja postavljene brojne zamke u koje je lako upasti. Te su:

Mitovi u zajednici

U društvu vlada tendencija da se svaki i najmanji problem dojenja proglasi „nemaš mlijeka“ ili „imaš slabo mlijeko“. Tako možda svaka druga žena koju znate nije dojila jer nije imala mlijeka. Tako kad krenu problemi, a više-manje svima krenu, mame misle aha to je to, evo i ja sam ostala bez mlijeka.

Nadalje, ljudi uglavnom nisu svjesni opasnosti nedojenja tj. da je nedojenje zdravstveni rizik. Misle da je dojenje nadstandard, a bočica normala te da je adaptirano mlijeko istovjetno majčinom. O svemu tome pišem na više mjesta u blogu i neću sad detaljno o tome.

Sve to dovodi do toga da nam je društvo nedojeće. Mlade žene, buduće majke zato nisu izložene prizorima dojenja i on im postaje stran.

Problem medicinske zajednice

Među medicinarima generalno vlada opći neinteres za dojenje. Tako se vrlo lako može dogoditi da dobijete savjet „dodajte malo i bočicu uz dojenje“ bez objašnjenja, što, kako, zašto, koliko dugo… Taj savjet može biti dan samo zato da osoba koja ga daje bude „pokrivena“ u smislu ne preuzimanja odgovornosti kako bi se kao „preveniralo“ slabije napredovanje djeteta. Također može biti dan jer osoba kojoj ste se obratili za pomoć kod porblema s dojenjem vam ne zna pomoći pa vas proglasi izgubljenim slučajem za dojenje i da „savjet“ o nadohrani.

Također, čim imate malo kompliciraniju situaciju za dojenje, tipa uvučene bradavice, velika je šansa da predstavljate preveliki izazov zdravstvenim djelatnicima i da vas proglase izgubljenim slučajem. Jer jednostavno ne znaju kako vam pomoći.

Naravno da ima ljudi koji savjesno obavljaju svoj posao i kad je dojenje u pitanju, ali nažalost spomenuti scenarij je vrlo čest u našim krajevima (ali i u svijetu). Mame potaknute već gore spomenutom zabludom da svaka druga žena nema mlijeka i ionako ne može dojiti ne preispituju dobivene savjete već ga poslušaju.

Interesi industrije

Ovog utjecaja vjerojatno niste ni svjesni, ali on je itekako moćan. Industrija nas uvjerava da puno žena nije sposobno dojiti i da su problemi dojenja gotovo neminovni. Također poručuju da je adaptirano mlijeko rješenje baš za sve probleme dojenja. Više o ovome fenomenu čitajte u tekstu Kad proizvođači zamjenskog mlijeka pišu o dojenju. Slično je s proizvođačima bočica i duda. Reklame i slike sretnih beba s bočicama i dudama vrve oko nas i tjeraju nas da mislimo da je bočica i duda nešto neophodno u životu bebe, nešto što se svakako mora kupiti prije dolaska bebe.

Pod interese industrije uključila bih i zadnju točku iz WHO dokumenta, a to je neadekvatna radna legislativa koja ne podupire dojenje nakon povratka majke na posao. Dakle, tu industrija ima interes (bilo koja industrija u kojoj mama radi), a taj je da mama ne doji i tako se što prije i lakše vrati na posao. Ovaj problem kod nas (još) nije izražen, ali je recimo u SAD-u. Tamo nema zakonski zajamčenog porodiljnog i mame i bebe ovise o politikama firmi i zdravstvenih osiguranja. Tako se neke mame moraju vratiti na posao već nakon 2-3 tjedna nakon porođaja.

Još bih dodala jedan važan čimbenik zašto žene kod nas ne doje

Šovinizam

Ovo dodajem ja, WHO ne priča o ovome. Imam osjećaj da sam ja jedina koja o ovome priča, ali meni se stvarno čini da u našem društvu (mislim na npr. Balkan) dio žena ne uspije uspostaviti dojenje jer jednostavno nema vremena. Od žena se kod nas očekuje da brinu o cijelom kućanstvu, a dojenje i briga o djetetu je nešto što se treba raditi usputno. O tome više pišem u tekstu Iskreno o majčinstvu.

Nadalje, malo ljudi shvaća da je uspostava dojenja posao i da da bi ona uspjela, barem mjesec do dva treba promijeniti stil života. Mami treba pošteda. Ovo također razrađujem u Iskreno o majčinstvu, a uskoro ću i cijeli tekst posvetiti razdoblju uspostave dojenja.

Zašto se ne priča o problemima dojenja?

Ovdje ne mislim na to zašto mame ne dijele svoje priče o „neuspjehu“ uspostave dojenja, već zašto ljudi koji promoviraju dojenje u biti rijetko pričaju što sve može poći po zlu. Obično se na predavanjima i slično promoviraju lijepe strane dojenja, pozitivni učinci dojenja na zdravlje. Nitko ne kaže gle, bit će ti naporno, gle, možda ti u bolnici neće znati pomoći ako imaš npr. uvučene bradavice itd.

Zašto se ne priča o problemima dojenja? Zato što, kao što se vidi u ovom mom tekstu, puno tih problema nisu posljedica samog dojenja. Dojenje bi samo po sebi trebalo biti dosta neproblematično i lako savladivo. Zašto nije neproblematično i lako savladivo? Više je čimbenika koji su krivci za to, a sve jedan osjetljiviji od drugih. Zato priča o problemima dojenja postaje teška i kontroverzna. Koji su to čimbenici koji su većinom krivi za probleme dojenja? Već gore spomenuti – medicinski djelatnici, industrija adaptiranog mlijeka i bočica, društveni mitovi i zablude, odnos muškarac-žena u društvu te emocije majki.

Tko ima snage boriti se s njima? Tko će otvoreno reći „Puno naših liječnika, patronažnih i babica znaju nedovoljno o dojenju“? Tko ima snage i hrabrosti reći „Industriji je U INTERESU da što manje majki doji. Industriji je važan SAMO i ISKLJUČIVO profit, a ne pomoć majkama koje ne doje. Industrija svoje proizvode uopće NE BI SMJELA REKLAMIRATI korisnicima tj. majkama već samo medicinskim djelatnicima“? Tko će se prihvatiti Sizifovog posla iskorjenjivanja društvenih vjerovanja i mitova? Tko će educirati trudnice i novopečene mame o dojenju i opasnostima nedojenja? Tko će se zamjeriti majci koja govori kako je imala slabo mlijeko ili nije imala mlijeka i uvjerava ostale mame da ga ni one nemaju? Tko će majci koja nema vremena za dojenje reći pa daj mužu da nekad skuha ručak, ne moraš ti sve. Rijetki. Zato je lakše o tome svemu šutjeti. Zato je tema problema dojenja teška i kontroverzna.

Zaključak

Mislim da velika većina žena želi dojiti i u bolnici pokuša. Neke već tu upadnu u neku od zamki, neke tek kad dođu doma. Ovim tekstom želim reći da ako niste „uspjeli“ u dojenju ili isključivom dojenju, a imali ste želju, stvarno niste vi sami krivi. Uz sve zamke na putu, defaultno stanje u društvu je nedojenje ili kratko dojenje ili kombiniranje dojenja i adaptiranog, a za uspjeh u isključivom dojenju nažalost treba dodatan trud, čak i ako vam biologija to dopušta.

Izvori:

  1. Hrvatski zdravstveno statistički ljetopis za 2017. godinu, str 39 https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2018/10/Ljetopis_2017.pdf
  2. WHO: Global Nutrition Targets 2025 Breastfeeding Policy Brief
  3. Diana Cassar-Uhl: Finding Sufficiency: Breastfeeding with Insufficient Glandular Tissue, Praeclarus Press, 2014

 

 

254300cookie-checkZašto žene ne doje i zašto se o tome ne priča?

Leave a comment