O majcinstvu i roditeljstvu je generalno izrečeno puno laži. Kažu nam da je majcinstvo najljepsa stvar na svijetu, da je majcinska ljubav poput euforije, da nikad prije niste osjetili takvu ljubav, da je majcinstvo nesto sto dodje prirodno, da je godina bivanja doma s djetetom najljepsa u zivotu, da majcinstvo ispunjava, da te poboljsa kao osobu… Godina porodiljnog je jednom rjecju U-ŽI-VAN-CIJA.
U ovom tekstu ću podijeliti svoj stav o gore navedenim tvrdnjama. Radim to jer je razdoblje nakon porodjaja razdoblje emotivnih i hormonalnih bura i oluja za ženu. Te bure i oluje dovode do svakakvih stanja i raspolozenja. Zenama treba sva moguca potpora i podrska, ovo je moj mali doprinos.
Želim samo naglasiti da ovdje ne pričam o postporođajnoj depresiji koja je ozbiljna bolest i zahtjeva liječenje (i nije nikakva sramota, bauk ni rijetkost). Postporođajna je sve o čemu ćete dolje čitati na n-tu potenciju plus beznađe, tuga, panika, strah, prisilne misli. Ako mislite o tome kako biste mogli nauditi sebi i djetetu, obavezno potražite stručnu pomoć, to neće proći samo od sebe.
Dakle, idemo iskreno o majčinstvu. Jednom prilikom sam se dopisivala s kolegicom s posla (ja sam trenutno na drugom porodiljnom, a ona radi) i na kraju mi je napisala “uzivaj i dobro se odmori”. To je mozda bit percepcije porodiljnog. Uzivanje i odmor. A porodiljni je sve samo ne to. Ima lijepih trenutaka, ali to je upravo to – lijepi TRENUTCI u moru losih i osrednjih dana.
Iz stava da je porodiljni odmor i uzivanje, proizlazi i misljenje da zena na porodiljnom sve moze i treba sama. I u tome naravno treba uzivati. Brinuti o djeci, odgajati djecu, odrzavati kucu, smisljati sto jesti, nabavljati namirnice, kuhati, you name it. Jer gle, ona je DOMA. Ona NE RADI.
Pa nema smisla placati tetu cuvalicu ili vrtic za starije dijete jer ONA JE DOMA. Ako nema druge djece nego samo jedno, onda još i manje ima smisla odvajati novac za osobu koja ce pocistiti kucu recimo jednom tjedno jer ONA JE DOMA. Nema smisla traziti pomoc baka i deda jer ONA JE DOMA. Nema smisla da muz koji radi, nakon posla ode u ducan jer ONA JE DOMA. Pa on za boga miloga RADI!! Nema smisla da on nakon posla nareze povrce za sutra jer ONA JE DOMA. Nema smisla da on okupa dijete jer ONA JE DOMA. Nema smisla da on uzme dijete i njoj kaze da legne, ode na kavu ili opere kosu jer ona to stigne jer ONA JE DOMA. Nema smisla da on baci smece i stavi ciste vrecice u kantu za smece jer ONA JE DOMA. Nema smisla da on presvuče posteljinu jer ONA JE DOMA. Nema smisla da on radi dorucak jer ONA JE DOMA. Ona je doma i ona odmara i uziva. Uziva sa svojom malom igračkicom zvanom dijete.
Moje misljenje je da ako u majčinstvo krenete s gore navedenim ocekivanjima (uzivanje i sve moram sama), postat cete brzo nakon sto rodite jaaaako razocarani, jadni, ISCRPLJENI, slomljeni. Zasto? Jer cete shvatiti da ste doma, a ne uzivate i ne odmarate. Dapace, vi ne stizete nista i kad podvucete crtu na kraju dana, u vasim ocima vi niste napravili nista.
Ujutro se dignete, bavite se djetetom, okrenete se, a vec je 12 h!!! A vi niste ni oprali zube, piskili, obukli se. O rucku niste ni pomislili, nered je posvuda. Prljavo sudje u sudoperu jos od sinoc jer ste to mislili jutros. Nema ni namirnica za rucak jer ste to planirali usput kupiti tokom jutarnje opustajuce setnje sa svojom bebicom. Ali eto, bebica nije bila za setnju jer je odlucila biti na cici cijelo jutro. Ili je odlucila biti cranky i htjeti se nositi i samo nositi. Bebice bas i nemaju razumijevanja za to da postoje kucanske obaveze.
No, takvi nikakvi cete ipak izaci i kupiti sve sto treba te negdje izmedju hranjenja djeteta i uspavljivanja i skuhati taj rucak. Nećete znati smijete li dok pečete meso nositi dijete u slingu pa ćete ga naizmjenično stavljati u kolica i uzimati u ruke. Što ako vruće ulje prsne na njega? Al kad ga ostavite u kolica, plače pa ga ipak uzmete u ruke. Dok režete povrće, ipak ćete ga staviti u sling i onda s ispruženim rukama nespretno rezati. Onda idete npr. ocijediti tjesteninu koju ste skuhali pa ga ipak morate staviti u kolica jer je ta aktivnost sa djetetom u slingu ili bilo čemu nemoguća. I tako sve aktivnosti traju puno duže jer stalno premećete to dijete s jednog mjesta na drugo. Dajete si packu po ruci zašto se niste bolje organizirali i aktivnosti koje zahtjevaju obje ruke ipak ostavili za kad dijete spava. Sutra ćete pametnije.
Sudje cete takodjer uspjeti nekako kvazi oprati cupkajuci s djetetom u slingu. Onda cete premjestiti dijete u kolica pa izvaditi oprani ves i objesiti ga dok se istovremeno osmjehujete djetetu i zabavljate ga da izdrzi bar 10 min u kolicina. Necete stici staviti novu turu vesa u masinu jer morate uzeti plačljivo dijete. Znate da prije spavanja navecer necete imati snage za taj veš. Budete sutra ujutro. Onda cete ostaviti dijete u ogradici (vrticu) i sloziti sudje u masinu cijelo vrijeme razmisljajuci jeste li dijete trebali ostaviti samo, ima li u vrticu sitnih predmeta koje ce progutati i odlazit cete svaku minutu provjeravati jel sve ok. Slaganje suđa će trajati duplo duže nego što ste planirali i izazvat će duplo veći umor. Onda ce dijete htjeti spavati, ali samo lezeci na vama, inace mu je zgodnije plakati. Jer rekli smo, bebe nemaju razumijevanja za kućanske poslove. Mozda necete nista od toga stici. Ili cete mozda sve pomalo i polovicno stici. Možda stignete i sve. Neke dane. A druge dane opet ne.
U pozadini vam se vrte i svakakve misli. Da se niste izdepilirali od prije poroda i da biste trebali otici i na to. Niste otisli ni na ginekoloski pregled nakon 6 tjedana i to vas brine, sto ako vam je ipak zaostao dio posteljice i pretvorio se u tumor i metastazirao (da, to je moguce). Planirali ste i kupiti djetetu bodije veceg broja i dugih rukava jer ce uskoro zahladiti. I to obaviti usput, u setnji. Krecete uskoro s dohranom pa ste mislili i citati sto i kako s tim. Mozda stignete nesto skicnuti na mobu dok sjedite na wc-u. Nadalje, trebalo bi i zamijeniti ljetnu za zimsku odjecu u ormaru, odnijeti sakoe na kemijsko. Usput dok ste ionako vani, naravno. Ali nista vi to niste stigli. Je li to zato što ne volite dijete dovoljno? Možda zato ne stižete ništa i možda zato ne uživate. Pa da ga volite kao što druge mame vole svoju djecu, valjda bi i više uživali.
I kad muz dodje s posla i papajuci ruckic prica sta je sve radio (naravno, popio je i kavu poslije posla jer to je samo 15 min, a on ionako ne izlazi), vi razmisljate zasto ste pobogu tako umorni. Pa niste bili na poslu, vi ste DOMA. Kuca je u rasulu, rucak je jad i bijeda, niste napravili nista. Možda imate i tetu koja jednom tjedno usisava i pere wc, koja ste vi sretnica. A vi ste umorni. Cudno.
Sad ste vi na redu da ispricate svoje dogodovstine iz dana odmora i uzivancije. Trebali biste pricati koje ste sve aktivnosti radili s djetetom. Npr trčali po livadi punoj cvijeća zadovoljno vriskajući. Ili npr vjezbali, fitness za mame i bebe. Jer i vi ste se vec trebali vratiti u formu, zasto jos niste? Zatim čitali slikovnice, poticali dijete da kaze prvu rijec, napravi prvi korak, isli na play date, bili puno na svjezem zraku, puštali glazbu da mu razvijete ne znam koji dio mozga i koju životnu vještinu, išli na radionicu o kolikama, radionicu o namještanju slinga, radionicu o babyhandlingu, radionicu o spravljanju domaćeg detergenta za veš i suđe jer nije dobro da se bebin veš pere običnim… A vi niste napravili NISTA. I jos ste uz to umorni! Jedino sto ste uspjeli je odrzavanje djeteta na zivotu i da ne place.
E pa znate sto, to je SVE. Odrzavanje djeteta na zivotu i dijete koje ne place je sve sto ste i trebali taj dan napraviti. Porodiljni za to i sluzi. I znate sto, “samo” odrzavanje djeteta na zivotu i da ne place je dovoljno naporno, stresno i tesko. “Samo” odrzavanje djeteta na zivotu i da ne place je toliko tesko da je U REDU NE UŽIVATI u tome. U redu je biti iscrpljen nakon toga. U redu je htjeti biti negdje drugdje. U redu je zaliti za vremenima prije djeteta. U redu je razmišljati koliko biste napredovali na poslu da niste bili na 2 porodiljna jedan za drugim.
Jer “samo” odrzavanje djeteta na zivotu i da ne plače je POSAO i to UŽASNO naporan posao. To je full time job sa brdo prekovremenih, ma sta prekovremenih, to je posao 24/7. Posao u kojem odmora i pauze za ručak nema. Jer i ako netko čuva dijete dok vi npr pijete kavu ili jedete, vi cijelo vrijeme piljite hoće li se dijete uspjeti domoći staklene vaze prema kojoj pruža ruke, hoće li u usta ugurati preveliki komad kruha i planirate kako ćete ga čim pojedete okupati. I kad uz to dodate kućanske poslove koji su sami po sebi najveći Sizifov posao koji postoji, kako biste trebali uživati?
Porodiljni i sluzi tome da odrzimo dijete na zivotu i da ne place. Porodiljni ne sluzi tome da se pretvorimo u sluskinje. A da biste odrzavali dijete na zivotu, morate biti zdravi i normalni. A to ne mozete ako ste iscrpljeni. Zato je koliko god je vazno brinuti o djetetu, važno i brinuti o sebi. Kvalitetno jelo, pice, san, lagana fizicka aktivnost, vrijeme za sebe, boravak na suncu, opustanje, na to sve imamo PRAVO. Jer bez toga nema ni “samo” odrzavanja djeteta na zivotu i da ne place.
Ako vam je za normalno funkcioniranje potrebna oprana kosa i full make up u svako doba dana, IMATE PRAVO NA TO. Ako vam je potrebna šetnja nasamo sa svojim mislima, IMATE PRAVO NA TO. Ako vam je potreban soping, IMATE PRAVO NA TO. Ako vam je potrebno izležavanje pred TV-om, IMATE PRAVO NA TO. Što god vam je potrebno da biste funkcionirali i bili zdravi, normalni i sretni, imate pravo na to.
Ruzna istina je da se za to pravo moramo izboriti. Kao prvo, moramo same shvatiti da IMAMO pravo na to, kao drugo osvjestiti to muzu i “natjerati” ga da nam to omoguci ukoliko to ne radi sam. Vjerujem da postoji cijeli spektar muževa što se toga tiče i da su neki svjesni svega i čine sve u njihovoj moći da mama bude zadovoljna, zdrava i normalna i bez da im se kaže. Vjerujem i da postoje jednorozi i Nessie. Čini mi se da većina muževa ipak gravitira prema onom gorem dijelu spektra koji nema pojma da mama ima ikakve potrebe i da je održavanje djeteta na životu i da ne plače full time job ili ikakav job.
Za uspjeh odrzavanja djeteta na zivotu i da dijete ne place je nuzan partnerski odnos i suradnja oba roditelja. Roditelji moraju ZAJEDNO odrzavati dijete na zivotu i da ne place te osigurati majci dobro zdravlje i raspolozenje. Tata radi, ok shvaćam. Dok je na poslu ne može biti i doma i sudjelovati. Ali ne radi cijeli dan. Ali zato može zajedno s mamom smisliti kako joj olakšati. Ali zato IMA MOZAK i može ga koristiti razmišljanjem i traženjem najboljih rješenja za svoju obitelj. Zato se, kada dođe kući, može mentalno uključiti u kako ja to kažem “tok kućanstva” i preuzeti dio briga, misli i obaveza. Ili smisliti tko će to učiniti ako/kada on ne može.
Po mom mišljenju, već u vrijeme porodiljnog budući mama i tata trebaju zamišljati i razmišljati kako će im životi izgledati kad dođe dijete. Trebaju zajedno smisliti akcijski plan, što i kako. I onda kad se dijete rodi, svako toliko revidirati plan po potrebi u odnosu na to u kakvom je stanju mama.
Zašto se čini da sve druge mame uživaju u djetetu, majčinstvu i porodiljnom? Ovako, mame brzo zaborave kako im je grozno bilo i pamte samo lijepe stvari i te lijepe stvari prenose drugim mamama. I to je ok, tako ćete i vi. Nadalje, mame i lažu. Ne iz zlobe nego jer misle da se tako mora. Pa kakva bi to nenormalna majka neuživala u djetetu i porodiljnom, kakva?? Svaka, kažem ja. Vjerujem da postoje super žene pune energije koje stignu i mogu sve i uživaju u tome i skidam im kapu. Ali, mislim da nas većina nije takva. Ako ste takvi, super, ako niste, niste. Oboje je NORMALNO. Čak i ako imamo naizgled savršene uvjete i pomoć sa strane, većina nas prođe razdoblje u kojem se osjećamo jadno, bijedno i nikakvo. Potpuno suprotno od uživanja. I to dovodi do grižnje savjesti. Zašto ne uživam, volim li dijete dovoljno, zašto ne mogu obaviti više toga u danu, zašto mi je potrebna pomoć drugih… Sve su to misli koje mamama prolaze glavom.
A što je s tatama? Možda se čini da mislim sve najgore o muževima ili da imam groznog muža. Ne mislim i nemam! Ali tatama se život puno manje mijenja, oni idu na posao znajući da ostavljaju dijete u najboljim mogućim rukama. Oni se kreću među ljudima, pričaju s odraslima, svaki dan se tuširaju, peru zube, mogu tu i tamo skočiti na kavu. Oni ne doživljavaju hormonalne promjene, njih cice ne bole i ne moraju se bojati mastitisa ako se maknu od djeteta. Zato ne osjećam posebnu potrebu da ih branim i odajem im priznanja. Nek se sami bore za sebe ako misle da trebaju.
Kakve sve ovo veze ima s dojenjem? Itekakve! Jer u prici gore, mozda bi mama stigla ispuniti sve one obaveze da joj dijete nije visilo na sisi i spavalo na njoj. Pa zapravo, vjerojatno i bi. Da, dojenje je zahtjevno. To ne znači da hranjenje adaptiranim nije. Ali svejedno, dojenje JE zahtjevno. Ali jesu li usisavanje, kuhanje, peglanje vrijedni dojenja? Ja kažem ne. Ako me pitate a kako da ja sad sve to stignem – i dojenje i sve drugo, reći ću vam da nemam pojma. Vi i muž sjednite, razgovarajte i zajedno smislite rješenja za svoju obitelj. Ali ono što znam je da od muža imate pravo tražiti da zajedno smislite riješenja za ono što vas muči. On mora ravnopravno sudjelovati u vašim brigama, a ne samo pomagati. I ono što znam je da se puno preopterećenih žena fokusira na dojenje kao uzrok nedostatka vremena. Misle da će im život biti puno lakši ako prestanu dojiti jer će onda stići sve drugo. Odluka o prestanku dojenja je osobna, ali moj savjet je kad se idući put osjetite preopterećeno, nesposobno i nedovoljno učinkovito je da pustite sve kućanske poslove i samo se posvetite djetetu (i ja navijam dojenju), neka sve drugo čeka. Neki problemi vezani uz dojenje se baš i riješe samo rasterećenjem od drugih obaveza. Jer nije problem u djetetu i dojenju već tom svemu drugom. I znate što – ne očekujte uživanje niti tad.
Dakle, ako ste do sad mislili da ste jedina mama koja ne uživa, znajte da niste. Ima nas podosta. Pucaju nas hormoni, nosimo teret odgovornosti za nečiji život, tijela su nam promijenjena u odnosu na prije, imamo ogromna očekivanja od sebe, razmišljamo i kakva očekivanja imaju drugi od nas. Stvorenje o kojem brinemo je generalno frustrirano jer više nije u idealnim uvjetima maternice i naš zadatak je pomoći mu u razrješenju frustracija. Očekivati od takvog stvorenja da nam izazove osjećaj sreće, uživanja, euforije je nerealno. Dapače, to stvorenje prvih tjedana ne komunicira (osim plačem) i ni na koji način nam ne odaje zahvalnost za trud i to isto frustrira. Očekivati od sebe uživanje u takvim uvjetima je isto nerealno.
Ali i ta teška vremena prođu, mi se prilagođavamo, odnos s mužem evoluira, dijete raste i postaje lakše. Tako da ni to tmurno razdoblje ne traje zauvijek. Nekom će trajati par tjedana, nekom par mjeseci, nekom 12 mjeseci. Najčešće se možda ta dobra i loša raztdoblja izmjenjuju. Teško razdoblje je lakse prebroditi ako krenete s realnim očekivanjima i ako si ne postavljate previsoke ciljeve. Održavanje djeteta na životu i da ne plače i održavanje sebe zdravom, normalnom i neiscrpljenom su sasvim dovoljni ciljevi za početak. I dozvolite si ne uživanje.