Ispovijest: Loše iskustvo dojenja u rodilištu

Jedna divna mama povjerila mi je svoje loše iskustvo s dojenjem u rodilištu. Ova mama i beba na kraju nisu dojile, mislim da se nitko neće čuditi zašto kad pročita priču. Ovo je jedan od razloga zašto žene ne doje, zašto dojenje slovi kao bolno i zašto ženama dojenje ostaje u sjećanju kao trauma.

2017 rodio se moj sin. Moram prije svega napomenuti da se trudnoća završila carskim rezom, ali uglavnom sve je prošlo uredno što se tiče trudnoće i operacije.

Prvi dan sam provela u intenzivnoj ne bivajući još svjesna ičega. Drugi dan su me prebacili na odjel na kojem su ležale sve žene nakon carskog. Donose mi bebu u krevetić do mene i to je to. Nakon pola sada ulazi u sobu sestra s bočicom mlijeka, i stavlja u plastičnu bočicu za skupljanje urina negdje 30 ml. Otvori mu usta kao da je gumena lutka, isipa u dva puta, većina se izlije niz obraze i tako svakih 3-4 sata.

Treći dan dolazi glavna sestra za dojenje, i postavlja bebu, i ukratko (5 min) pokazuje kako dojiti. Četvrti dan pokušavam sama dojiti, sva sam uživljena kako je to ubiti lako. Bezveze su me upozoravali, pa ovo je lako, mislim u sebi. I tako cijeli dan sam uporno dojila bebu, iako sad misleći sumnjam da sam imala kapi mlijeka tada.

Peti dan budim se s bolnim prsima, mlijeko je navrlo. Žalim se na bol i govorim svakoj sestri koja ulazi u sobu da me jako boli. Odgovor je masirajte se. Neke su čak došle, uštipnule me za dojku, ono iz daljine ko da sam krava, i rekle da ima mlijeka. I to je to što se tiče pomoći. Pošto mi je dan ranije 5 min pokazala kako se doji, podrazumijeva se da sam već svladala tehniku i kako sam velemajstor u tome. 

Prošlo je tada već pola dana radi bolova i dojke su mi postale već tako tvrde da sam od boli plakala. Sestra u smjeni kaže donijet ćemo vam aparat za izdajanje čim se oslobodi. Ja sva sretna kažem dobro. Dok sam čekala uzaludno aparat 12 sati kojeg nisam dočekala jer se smjena promijenila,  pozovem svoju kolegicu ( i ja sam liječnica) koja baš specijalizira ginekologiju. U suzama je molim za pomoć jer već 24 sata ne mogu dojiti, a dojke izgledaju sve tvrđe i upaljene. Ona se zgrozila kad me vidjela i rekla da što se nisam masirala? Ja sam odgovorila da jesam, ali da ne znam kako točno masirati i da su mi prsa sve gora i gora.

Sjećam se kako je ona oko 16 h uhvatila dva vruća ručnika i pokušavala svom snagom probiti gropove jedno 2 sata. Uspuhala se ko da je dizala utege, a ja sam stisnula zube i plakala od bolova. Govorila sam šuti i trpi, ovo ako ne izvadim, upala je sigurna. Nakon pomoći prijateljice sam zaspala dva sata napokon. Da napomenem da nisam dojila skoro dan i pol.

Nakon dva sata sna budim se i opet  sve isto, ali još gore!!! Naravno da se nitko nije sjetio donijeti izdajalicu jer bože moj imaju drugog posla. Oko 20 h molim sestru (promjena smjene) da mi daju izdajalicu, jer mi je potrebno. Odgovor glavne sestre: „Ako ne znate dojiti, ni aparat vam neće pomoći stoga ga nećete dobiti“.

Opet u 23 h zovem sestru da mi je loše da mi gore prsa od vrućine i boli, da pokušavam dojiti, ali da ne mogu staviti bradavicu bebi u usta jer se skorila i stvrdnula i ne ide. Ona odgovara oko 1h ujutro:“Radi vas ću dignuti dežurnog liječnika i neka vam da bromergon“. Živčano mi nadoda: „Ja sam samo jedna obična sestra, a vi ste doktorica, što ja znam.“ Ja onako sva promijenjena od hormona briznem u plač  od njenih riječi i kažem, meni ne treba doktor, već sestra da mi pomogne. Ona ode….

Ujutro na viziti, šesti dan, nakon dva dana patnje i da mi nitko nije osim kolegice pomogao, i da napomenem da stalno bebi daju adaptirano mlijeko, dolazi  u vizitu opet nakon prvog dana spec. neonatolog koju osobno poznajem. U suzama i sramu tražim bromergon. Doktorica poludi od ljutnje. Pogleda mi prsa i zgrozi se.

Pozove sestre hitno, kaže ona ljutito. Ja mislim da me taj dan masiralo tri sestre i to 5 sati koliko se upalilo, dva aparata plus dojenje. Sazvan je bio radi mene sastanak koji je očito bio loš za njih. Pred odlazak, zadnji dan, su sestre bile prisilno fine. Napomenule su mi da ako mi ista treba da ih samo pitam jer da ne žele radi mene dobivati jezikovu juhu.

Sve u svemu da dam zaključak. Nije meni jedinoj bilo tako. Nebriga o dojenju i to krajnja nebriga u bolnici koja je prijatelj djece. Edukacija nezainteresiranih sestara od pet minuta, upiranje na adaptiranu hranu itd. itd…

Anonimno

 

257370cookie-checkIspovijest: Loše iskustvo dojenja u rodilištu

Leave a comment