Jedna divna mama mi je povjerila svoje iskustvo postporođajne psihoze. Dopustila mi je da ga podijelim s vama. Priču prenosim u cijelosti. Na dnu je samo jedna moja opaska na dio teksta označen zvjezdicom*.
“Kada sam se riješila poroda i rodila zdravog dječaka, mislila sam da su svi moji problemi riješeni. Nisam ni u ludilu mogla pomisliti da ću završiti hospitalizirana pod dijagnozom postpartalnog poremećaja depresivno-psihotičnog tipa.
Sve je počelo otprilike mjesec dana nakon poroda, kada sam u jednom trenutku ostala sama kod kuće. Suprug je otišao nešto obaviti, a ja sam dojila dijete. Zatim je dijete nakon dojenja počelo jako plakati, a mene je prožeo osjećaj da mu ne mogu pomoći i nisam znala kako ga umiriti. Tada mi je prvi puta kroz glavu prošla misao da bih ga bacila s balkona. Kasnije sam saznala da se takva misao stručno naziva prisilna misao.
Brzo sam nazvala muža i roditelje koji su me umirili i rekli da je to sve najvjerojatnije zbog postporođajnog stresa koji će proći. Majka mi se povjerila kazavši mi da je i ona doživjela slično kada je rodila moga mlađeg brata. Njoj je to prošlo bez ikakvog liječenja. Nakon razgovora i povjeravanja bližnjima, ja sam se umirila i sve je bilo u redu idućih mjesec dana.
Ipak sam otišla na razgovor jednoj privatnoj psihijatrici i ispričala joj što mi se dogodilo. Smatrala je da sam za terapiju jer je kod mene uočila anksioznost, tjeskobu i elemente opsesivnog. No, rekla je da bi u tom slučaju morala prestati dojiti. To me šokiralo jer sam imala plan dojiti dijete isključivo 6 mjeseci, a ako nam bude išlo i do godine dana koliko sam na porodiljnom. Zato sam terapiju tada odbila.*
Što je bio okidač da sam pomislila da ću baciti dijete s balkona ja i danas ne znam. Stoput sam vrtjela film i pokušavala to odgonetnuti. Dijete je inače začeto potpomognutom oplodnjom, tako da uopće ne trebam posebno naglašavati koliko je bilo željeno. Nikada ranije u trudnoći nije mi bilo ni u peti da bih mogla pomisliti da mu želim nauditi. Kroz razgovor s bližnjima, “dobila” sam se i sve je bilo u redu idućih mjesec dana.
Međutim, negdje oko djetetovih 7 tjedana starosti, opet su krenule prisilne misli. U to vrijeme njega su mučili grčevi i to noću, gotovo otprilike u isto vrijeme svake noći, budio bi se, ispuštao razne zvukove, stenjao, podizao nogice prema trbuhu i grčio se. To me budilo i jako sam loše spavala u tom periodu. Ubrzo sam izgubila san i počela patiti od nesanice. Iako sam bila umorna, nikako nisam mogla zaspati. Opet su počele misli da bih mu mogla nauditi. Nisam mogla vidjeti noževe i spremala bih ih duboko u ladicu ako bi ih vidjela vani. Dolazili su nam ljudi u kuču i nosili poklone, a meni su kroz glavu prolazile misli zašto mu nose te sve poklone kada on možda neće još dugo živjeti i slično.
Ubrzo mi je postajalo sve gore. U par dana raspoloženje mi se potpuno pogoršalo, samo sam plakala i kad bih pomislila na noževe stala bih pred ogledalo i šamarala se. Govorila sam si da se priberem i da ne razmišljam o takvim budalaštinama. Naslućivala sam da opet padam u ponor postporođajne depresije i opet sam se povjerila mužu i roditeljima. U to vrijeme suprug je otišao na teren, a ja sam bila u roditeljskoj kući s djetetom. Rekli su mi da će mi pomagati oko djeteta, da je to sve od umora i da se samo trebam odmoriti i naspavati. Jednostavno nisu shvaćali razmjere moje bolesti i koliko sam duboko pala u depresiju i psihozu.
Teško je opisati kako sam se osjećala tih dana.Mislim da to znaju samo one žene koje prolaze kroz takvo ili slično stanje. Jednostavno nisam se osjećala kao ja, mislila sam da se pretvaram u monstruma. Otišlo je tako daleko da sam imala suicidalne misli. Htjela sam iskočiti iz svoje kože, ali nisam mogla. Zamišljala sam da sebi stavljam neku žicu oko vrata. Kada sam jednom šetala, zamišljala sam kako stojim na sredini ceste i puštam da me automobil pregazi. Sve više dijete nisam mogla ni pogledati, bila sam potpuno nezainteresirana za njega. Dok bih ga dojila, zamišljala sam kako ga ozljeđujem. Nisam mogla spavati. U svakom predmetu u kući vidjela sam oružje kojim bih mogla nešto učiniti djetetu.
Prisline misli su me mučile i sve to sam povjerila mužu i roditeljima koji su bili očajni. Htjeli su mi pomoći, ali nisu znali kako. Nakon tjedan dana mučenja shvatila sam da se ne mogu ovoga puta izvući bez terapije. Pokušavala sam to objasniti svojoj obitelji kojima je pomisao na moju hospitalizaciju bila potpuno nepojmljiva. Kasnije mi je majka rekla da me npr. bolio bubreg ili neki drugi dio tijela, odmah bi me odvezli u bolnicu. Ali, zbog stigme o psihičkoj bolesti, bila im je teška pomisao da ću završiti na hospitalizaciji.
Kada sam napokon otišla na razgovor psihijatrici, bila sam doista u teškom stanju. Ona je to odmah prepoznala i rekla kako smo, nasreću, na vrijeme došli, jer je moje stanje teško i potencijalno vrlo opasno. Rekla je da je sve što mi sada treba puno odmora, sna i terapija. I tako sam završila u bolnici gdje sam provela 20-ak dana.
Osim prisilnih misli, došlo je i do poremećaja koncentracije. To je također čest simptom takvih poremećaja. Znači, nisam mogla 10 minuta gledati tv, sjediti na miru ili čak razgovarati s nekim. Imala sam i heteroagresivne misli, sjećam se da sam se jedva suzdržala da ne odgurnem jednu pacijenticu i da ne srušim servirane tanjure s hranom koju su dovezli na kolicima.
Međutim, s vremenom su prisilne misli nestajale, terapija je počela djelovati i interes za dijete se vraćao. Počela sam piti tablete za prestanak dojenja, a dijete su počeli hraniti adaptiranim mlijekom. To mi je doista najteže od svega palo, čak mi ni sama hospitalizacija nije bila toliko teška. Imala sam plan dojiti dijete i dojila sam ga vrlo uspješno dva mjeseca. Imala sam puno mlijeka i dijete je čak natprosječno dobivalo na težini. No, prestanak dojenja u mojem je slučaju bio neminovan.
Danas sam još uvijek na terapiji, trudim se biti što bolja majka. Naravno jasno mi je da odgajanje malog djeteta nije med i mlijeko i nije sve ružičasto kao idealizirane obiteljske fotografije na Instagramu i sličnim društvenim mrežama. Ponekad je naporno, iznimno naporno. Drugi članovi obitelji su mi još uvijek od velike pomoći, pogotovo suprug i majka koji su preuzeli noćnu smjenu, jer ja od antidepresiva spavam cijelu noć i nisam u mogućnosti hraniti dijete po noći. Međutim, prihvatila sam takvu situaciju i da mi se dogodilo to što mi se dogodilo. Jer to je bolest kao i svaka druga, samo što su u našem društvu, nažalost, još uvijek prisutne predrasude o takvoj vrsti i sličnim bolestima.
Svim majkama koje dožive slično i počnu ih proganjati prisilne misli, odnosno misli o nauđivanju sebi ili djetetu, na temelju svog proživljenog iskustva svakako bih preporučila da odmah zatraže stručnu psihijatrijsku pomoć. Da ne skrivaju svoje stanje od svojih bližnjih i da ne odbijaju preporučenu terapiju, pa čak i po cijenu dojenja, kao što sam ja učinila i zbog čega mi se stanje kasnije samo pogoršalo. Srećom, meni je terapija pogođena i to je teško razdoblje iza mene, a najvažnije od svega je to da moje dijete ima majku kojoj je sada dobro.”
*Komentar (Jelena Dimnjaković): Puno psihijatrijskih lijekova je kompatibilno s dojenjem.