Pripreme za dojenje

Evo, novost je da ću po drugi put postati mama. Sada sam 37 tjedana trudna, dakle, još cca 2 tjedna. S prvim djetetom sam prošla iskustvo isključivog izdajanja i nadohranjivanja adaptiranim mlijekom. Iako je izdajanje na kraju ispalo ok i zanimljivo iskustvo, ne bih ga htjela ponoviti, najviše zato što mi se ne da imati posla s bočicama, aparaturom, pranjem, sterilizacijom itd.. Osim pragmatičnih razloga, postoje i drugi razlozi zašto želim dojiti, vezani uz dijete, ali ne bih sad o tome.

Zašto sam odlučila pripremiti se za dojenje

Zato što dojenje, koliko god bilo prirodno, nije intuitivno, već je vještina koja se uči. U nekim davnijim vremenima su trudnice bile okružene ženama koje doje jer se više dojilo, a i živjelo se u zajednicama pa su učile gledajući. Danas više nije tako, trudnica jedva ima priliku vidjeti prizor dojenja (osim možda idealizirane slike na internetu). Što je još važnije, nema priliku čuti o problemima koji će je (vjerojatno) snaći te kako ih riješiti.

U teoriji, naš zdravstvstveni sustav je dobro zamišljen i medicinsko osoblje bi trebalo pokriti tu rupu koja je nastala zbog nedostatka izloženosti prizorima dojenja. U bolnici bi nam trebale pomoći primalje, a kod kuće patronažna. No, nažalost, svaka žena je prepuštena sreći hoće li joj se netko moći posvetiti ili ne.

Promatrajući svoju okolinu i sebe, došla sam do zaključka da se žena i te kako mora sama potruditi ako planira uspješno dojiti. Btw, meni uspješno dojenje znači dojenje bez boli i trauma za mene i dijete. Svatko za sebe odlučuje smatra li uspješno dojenje samo isključivo dojenje, kombinaciju adaptiranog mlijeka i dojenja ili nešto treće, u te stavove se ne želim miješati.

Pristup “ako uspijem, ok, ako ne, nikom ništa”, koji sam imala prvi put, urodio je psihičkim traumama u prvim tjednima nakon poroda (vidi tekst Isključivo izdajanje – moja priča). Zbog svega navedenog sam se odlučila pripremiti.

Ali kako se pripremiti? Jako me živciraju tekstovi na internetu najmjenjeni trudnicama koji su puni paušalnih izjava o dobrobiti majcinog mlijeka i predivnih slika nasmješene majke i sretnog djeteta. To nije prava potpora dojenju niti je čitanje takvih tekstova priprema za dojenje.

Mislim da žene uglavnom odustaju od dojenja jer zaključe da omjer koristi i rizika nije pozitivan, tj. nađu se u situaciji u kojoj je dojenje prevelika muka za, kako se možda u tom trenu čini, premalo dobrobiti. Ja sam se odlučila ne fokusirati na dobrobiti mlijeka već na to je li dojenje zaista muka. Zaključila sam da ne mora biti. Glavni uvjet za to je dobra podrška majci u vrijeme uspostave dojenja. Odlučila sam svoje pripreme okrenuti u tom smijeru.

U međuvremenu me tema dojenja počela zanimati i profesionalno (liječnik sam po struci) pa sam išla na tečaj za IBCLC (International Board Certified Lactation Consultatnt) savjetnicu za dojenje. Stekla sam puno teoretskog znanja i promijenila neke stavove o dojenju. O IBCLC više u nekom drugom tekstu.

Kako se pripremam za dojenje

1 Išla sam na sastanak lokalne grupe za potporu dojenju

Više o tim grupama kao i popis grupa na linku http://hugpd.hr/o-nama/popis-grupa-za-potporu-dojenja/.

Smatram da su grupe od velike pomoći i da treba otići na barem 1 sastanak još u trudnoći. U svakoj županiji ima više grupa (osim u Požeško-slavonskoj, tamo nema niti jedna). Grupa je mjesto nalaženja mama koje su već rodile (dođu s djecom jer su prostori prilagođeni kolicima itd.) i trudnica. Sastanak vodi patronažna sestra, sastanci se održavaju uglavnom u prostorima domova zdravlja.

Čemu grupe služe? Kao što sam napisala u uvodu, trudnice danas nisu okružene ženama koje doje (kao što su nekad bile) i nemaju prilike niti vidjeti prizore dojenja niti čuti o problemima koje će ih (vjerojatno) snaći i kako ih riješiti. Grupa tako preuzima tu ulogu koju je nekad imala proširena obitelj i omogućuje trudnici da stvori realniju sliku dojenja. Najbolje se uči gledanjem, a ovdje imate  mame koje pred vama doje, koje su prošle težak put uspostave dojenja ili ga upravo prolaze, imaju npr. bolne i oštećene bradavice pa joj druge mame i patronažna pomažu sanirati problem.

Što se tiče moje lokalne grupe za potporu dojenju, nisam imala sreće jer grupa koja mi je najbliža zapravo ne postoji tj. ne održavaju se sastanci. Entuzijastično sam došla na sastanak, no na kraju sam dobila samo razgovor s patronažnom i to je to. Od 48 grupa koliko ih je u Zagrebu, niti jedna mi nije lako dostupna (osim te nepostojeće). Kako, dakle, nemam iskustvo iz prve ruke, informacije koje vam prenosim sam dobila u razgovoru s više patronažnih koje vode takve grupe, a koje sam upoznala na IBCLC edukaciji.

Ja ću za sad eto preskočiti grupu jer trenutno ne mogu na drugi kraj grada da bih prisustvovala sastanku i jako mi je žao zbog toga.

2 Spremila sam u mobitel kontakte stručnih osoba i ustanova specijaliziranih za dojenje

Ovdje mislim na broj laktacijske ambulante u DZ Baruna Filipovića (Zagreb) – telefon: 01 3780 444, 091 3876 510, mail: savjetovalište.dojenje@dzz-zapad.hr

te na broj IBCLC savjetnice Irene Gracin, bacc.med.techn. koja radi privatno.

Kontakte IBCLC savjetnica kao i više detalja o IBCLC možete naći na stranici: http://www.husd.hr/mame/pronadite-savjetnicu-za-dojenje.

U laktacijsku ambulantu se ide bez uputnice, besplatno, uz najavu telefonom ili mailom, rade utorkom i četvrtkom od 15 do 19 i dovoljno je najaviti se dan ranije. Treba povesti i dijete. Prijateljica je bila i jako je zadovoljna savjetima koje je dobila vezano uz hvat i položaj.

U laktacijsku ambulantu se planiram javiti ubrzo po izlasku iz rodilišta radi procjene već spomenutog hvata i položaja. Mislim da ako probleme spriječim ili uhvatim u ranoj fazi, zaista mogu imati normalno dojenje bez trauma. Pretpostavljam da nije nužno rutinski se tamo javiti, ali ovo je po meni broj 1 adresa (uz grupu za potporu dojenju) čim nešto zapne ili se jave sumnje i pad samopouzdanja vezano uz dojenje (a kako mi se čini, skoro svima se jave).

Druga prijateljica je zvala spomenutu bacc.med.techn. Irenu Gracin jer ona dolazi doma i također je jako zadovoljna (napominjem da se njena usluga se plaća jer radi privatno).

Od meni poznatih ostalih korisnih kontakata, postoji i stranica Superbeba koju vodi gđa. Tereza Kiš Miljković iz Srbije. Gđa.Tereza savjetuje putem svoje Facebook stranice (Moja podrška dojenju – Tereza Kiš Miljković, trebate se javiti u inbox) i organizira škole dojenja.

Također postoji i Rodin SOS telefon za dojenje (091 22 77 220, 01 61 77 520, svaki dan od 17 do 20 h, a vikendom i praznicima od 15 do 20 h) i njihova Facebook grupa Rodina SOS grupa za dojenje ili tako nekako. Mislim da Rode imaju potrebno znanje o dojenju. Jedna prijateljica je zvala i bila oduševljena, druga blago rečeno nije, ali čini mi se više stavom i pristupom osobe koja se javila nego stručnim dijelom.

3 Okolinu sam detaljno uputila kako će mi pomoći dok traje uspostava dojenja

Muž je upoznat s činjenicom da dok se dojenje ne uspostavi, on će biti manager kuće – ne zanima me tko će kuhati, što će se kuhati kad, tko će čistiti, nabavljati namirnice, ima li u WC-u toalet papira, on će se pobrinuti da je sve to obavljeno i da je starije dijete zbrinuto kad njega nema.

Mislim da je muž (partner, partnerica, nebitno) glavna osoba koja može pomoći da se dojenje uspostavi, spasi, ali i upropasti jer ima velik utjecaj na samopouzdanje majke. Zato je važno povesti ga/je na predavanje, tečaj, u laktacijsku ambulantu, partneri su tamo dobrodošli. Ja sam svog muža educirala neprestanim pričanjem o dojenju i pokazivanjem videa s Youtubea, mislim da zna iz aviona prepoznati pravilan hvat i da li dijete učinkovito guta.

Uža okolina zna da nema posjeta dok ja ne kažem da može. Do tad u kuću ulaze samo ljudi koji će skuhati, očistiti, pomoći sa starijim djetetom ili samnom popiti kavu pod uvjetom da im ne smeta topless (moj, gosti ne moraju biti u toplessu:)).

4 Išla sam na predavanje o dojenju u organizaciji Hrvatske udruge grupa za potporu dojenju

Predavanja se održavaju u prostorijama Knjižnica Grada Zagreba i na stranicama knjižnica možete pronaći raspored održavanja.

Osim navedenih predavanja, imate i trudničke tečajeve po bolnicama i domovima zdravlja, ali ne znam što se tamo točno priča o dojenju. Vjerojatno svaki DZ i bolnica tu imaju svoju politiku i svoj program.

Bit pohađajanja tih predavanja je, po meni, učenje nekih osnova o dojenju. Edukacija o dojenju nije tema ovog teksta, ali moram navesti popis stvari za koje mislim da svaki roditelj treba znati i da ga svaki tečaj mora pokriti:

  • da se ne doji prema satu, već na zahtjev djeteta te koji su suptilni, rani znakovi gladi a koji kasni (npr.plač je kasni i često je uplakano dijete teško staviti na dojku, treba ga staviti već dok se meškolji, dok još ne plače)
  • kako znamo je li dijete sito (svakako ne svakodnevnim vaganjem ili ne daj Bože vaganjem prije i poslije podoja već u 24 h bilježimo broj podoja – težimo ka 10-12, broj popiškenih pelena  – bar 5 do 6, broj pokakanih pelena – 3 do 4 u 24 sata prvih 4-6 tjedana, a poslije je ok ako i po 14 dana nemaju stolicu, promatramo ponašanje djeteta – budi li se spontano za hranjenje, doji li lijepo, intenzivno, ima li primjerenu socijalnu interakciju itd., vaganje je kod zdrave, terminske djece dovoljno jednom tjedno)*
  • kako razbuditi dijete uspavano na dojci – kompresijama dojke, a ne štipkanjem i sl, kompresije su vrlo korisna metoda za više stvari, više možete pronaći na stranicama dr Jacka Newmana
  • kako izgleda pravilan hvat (ima na stranici dr Jacka Newmana) te koji su znakovi nepravilnog hvata (npr.oštećene i bolne bradavice)
  • koji položaji za dojenje postoje (ja sam odabrala tzv.biološki ili prirodni položaj za dojenje za početak)
  • što je prepunjenost dojki, kako je spriječiti, kako masirati grudi i ručno se izdojiti i kada
  • što je mastitis i kako ga spriječiti, kada se obratiti liječniku
  • koji lijekovi su dozvoljeni u vrijeme dojenja (ovo je skliska tema jer bi izbor lijeka trebalo prepustiti liječniku, ali problem je što ih je puno neobrazovano po pitanju dojenja te će zbog neznanja savjetovati prestanak dojenja u slučaju potrebe za lijekom; koristan izvor za primjernu lijekova u dojenju je LACTMED baza https://toxnet.nlm.nih.gov/newtoxnet/lactmed.htm)

Ukoliko predavanje/tečaj/internetska stranica/knjiga ne pokriva ove teme (osim možda teme lijekova o kojoj mislim da sestre koje najčešće vode te tečajeve ni ne smiju pričati), smatram ih beskorisnim.

Stranica Superbeba sadrži većinu ovih informacija kao i stranica dr Jacka Newmana (na engleskom).

Inače, planiram obraditi svaku od ovih važnih tema zasebno na blogu temeljeno na znanjima s IBCLC tečaja, znanstvenih radova i vlastitog iskustva dojenja kad ga steknem. Do tad sam samo ovako nabacala osnovne informacije.

5 Ostalo

  • Proučavam stranicu dr Jacka Newmana, puna je korisnih algoritama i videa.
  • Kako sam prvi put imala problem sa prepunjenosti dojki, nosit ću u rodilište izdajalicu da se mogu izdojiti ako posumnjam na zastoj – ovo zaista inače nije potrebno, ne morate investirati u izdajalicu da biste uspješno dojili, a i bolnice imaju izdajalice, ali meni daje osjećaj sigurnosti.
  • Nabavit ću sustav za relaktaciju za slucaj potrebe za nadohranom – ovo već spada u stručnu domenu, nije rutinski potrebno i pisat cu o tome nekad.
  • Čitam knjigu Womanly art of breastfeeding od La Leche League – super knjiga iz koje sam naučila o spomenutom biološkom položaju dojenja.
  • Svakako bih savjetovala izbjegavanje čitanja poglavlja o dojenju iz raznih knjiga o djeci koje pišu “stručnjaci” koji uglavnom nemaju potrebnu edukaciju o dojenju.
  • Isto vrijedi i za razne internetske portale i stranice namjenjene trudnicama i novim mamama. Njihova svrha nije promocija ni zaštita dojenja (niti ičeg drugog) već reklame.

Kao najvažnije stavke bih izdvojila točke 1 i 2 – odlazak na sastanak grupe za potporu dojenju i svjesnost o postojanju laktacijske ambulante i IBCLC savjetnica. Zašto? Zato što mislim da svaka žena i dijete zaslužuju priliku za bezbolno dojenje bez trauma, a ovo su, po mom mišljenju, 2 najkonkretnija koraka koja će to omogućiti – okružiti se stručnim osobljem te ženama koje imaju pozitivno iskustvo dojenja.

Eto, to je za sad to. Vidjet ćemo koliko će mi sve ovo koristiti. Dosta sam uvjerena da hoće, a ako ne, bar ću znati da sam napravila sve što sam mislila da treba.

*WHO, 1998: Relactation: review of experience and recommendations for practice

249310cookie-checkPripreme za dojenje