Evo, nakon više od pola godine neaktivnosti na blogu, novi post.
Rodila sam krajem 12. mjeseca 2017., evo mojih dojmova od sad već sedmomjesečnog dojilačkog staža.
1) Prva 3 mjeseca su katastrofa
Sada kada dojim 7 mjeseci, mogu reći da mi je dojenje super. Za mene i moje dijete je dojenje je jedini način prehrane koji dolazi u obzir (uz dohranu koju smo počeli sa 6 mjeseci).
No prva 3 mjeseca stvarno nije bilo tako. Gotovo svakodnevno sam govorila “da nisam ovako motivirana, odustala bih”. A čak nisam ni imala nekih posebnih problema sa samim dojenjem. Imala sam fiziološku prepunjenost i hiperprodukciju, ali to sam uspješno rješavala (u nekom drugom postu o tome). Nisam trpila bolove, dijete je naočigled super napredovalo, ali sam se svejedno uglavnom osjećala jadno.
Glavni razlog za to je napor. Dojenje je, naime, na početku jako naporno. Imali smo i po 18 podoja dnevno. Bilo mi je drago da ih imamo toliko jer je velik broj podoja jedini način da se dojenje uspostavi i da dijete lijepo napreduje. Ali, to znanje i ne donosi veliko olakšanje na svakodnevnoj razini. Ne mogu čak reći niti da sam bila toliko neispavana (za razliku od iskustva izdajanja i hranjenja na bocu). Ali, svejedno sam bila iscrpljena.
Moram priznati da mi ni na fizičkoj razini dojenje nije bilo jako ugodno iskustvo tih prvih mjeseci. Jednostavno nije ugodno kad ti netko toliko petlja po bradavicama i grudima. Valjda jer se grudi inače ne koriste na taj način, čovjeku treba vremena da se navikne.
Moram napomenuti, pod fizickom neugodom ne mislim na bol. Ne treba trpiti bol. Ako osjecate bol, vjerojatno postoji problem koji treba rijesiti. Potrazite pomoc (o tome gdje potraziti pomoc, u tekstu “Gdje potraziti pomoc”).
Nadalje, osjećala sam se kao da nisam osoba već jedna velika sisa. Ako nisam dojila, čitala sam o dojenju, pričala o dojenju, razmišljala o dojenju…. Eto, prvih mjeseci, život se svede na dojenje dojenje dojenje i jos dojenja.
Onda se nekako sve samo posložilo. Broj podoja se ipak malo smanjio, podoji su postali nešto kraći, dijete je razvilo i druge interese osim cice, smanjio je broj podoja noću, meni se diglo samopoouzdanje jer sam se napokon uvjerila da mogu dojiti, život je jednostavno postao lakši.
2) Podrška muža/partnera i obitelji je sve
Bez ovog, tesko je prezivjeti prve mjesece, barem je moje iskustvo takvo. Pošteda od obaveza, moralna podrška, kuhanje,…. Glumac The Rock je na instagram profilu stavio sliku sebe kako hrani majku svog djeteta dok ga ona doji (dijete, ne the Rock-a). TO je podrška dojenju.
Kad sam bila umorna, muž bi uzeo dijete i stavio ga da spava na njemu ili s njim u krevetu. Prvih mjeseci je mali samo tako mogao spavati – uz nekog ili s nekim ili na nekom. Vozio nas je u laktacijsku ambulantu kada je trebalo (o posjeti laktac.ambulanti u nekom drugom postu). Nije nikad izrazio sumnju u moju sposobnost dojenja i nije mahao bočicom i adaptiranim mlijekom. Istu podrsku sam dobila od svojih i njegovih roditelja.
Ne zelim obeshrabriti samohrane majke koje ovo citaju ili majke koje nisu samohrane ali jednostavno nemaju ovakvu podrsku. Vjerujem da se sve moze i da je stvar u dobrom planiranju. Ali, mislim da kao drustvo trebamo stremiti ka tome da svaka zena ima podrsku.
3) Podrška druge žene koja uspješno doji je jako važna
Savjeti prijateljice koja uspješno doji već treće dijete su mi bili od neprocjenjivog značaja. Ona mi je služila za potvrdu da je sve normalno i da sve ide svojim tokom i da teško razdoblje neće trajati zauvijek. Napominjem da kad krenu pravi problemi, treba potražiti stručnu pomoć, a ne pomoć prijateljica. Ali podrška mame koja je prošla ili prolazi isto što i vi je prijeko potrebna za dizanje morala. Za sve što vam se događa prvih mjeseci se pitate je li normalno i hoće li trajati zauvijek, lijepo je imati nekog tko će vam reći da je sve ok i da neće trajati zauvijek.
4) Činjenica da dojim mi je bila velika utjeha kad mi je dijete bilo bolesno
Sin mi je sa 20 dana dobio prehladu, pokupio od starijeg. Nije bilo nista ozbiljno, ali meni se srce slamalo jer sam vidjela da mu je tesko. Bila sam presretna sto mu mogu pruziti utjehu i biti mu stalno blizu.
Sa 3 mjeseca dobio je uroinfekt. To je vec bilo nesto ozbiljnije stanje, skoro smo zavrsili u bolnici. Kada je vidjela nalaze urina, doktorica je rekla da smo za bolnicu. No kad je vidjela njega, predomislila se i rekla da mozemo ostati doma jer je u dobrom stanju. Rekla je da s obzirom da dojimo, nema potrebe za infuzijom, samo neka cesto dojimo. Naravno, dobivao je antibiotike, nije majcino mlijeko cudotvorni lijek koji lijeci sve bolesti. Ali ja znam da smo se iz svega toga izvukli brze i lakse upravo zbog dojenja.
Covjek se moze zapitati ok, dojis, odusevljena si dojenjem, a dijete ti se svejedno razbolilo. Majcino mlijeko nije cudotvorna tekucina koja garantira zdravlje. Majcino mlijeko nije nekakav nadstandard koji stiti od svega. Naravno da se i dojena djeca razbolijevaju, ali bolesti obicno budu krace i blaze. Ono u sto sam se sama uvjerila tokom ovih bolesti je da je dojenje djetetu ogromna utjeha, a time i samoj majci jer je za majku najgore kad ima osjecaj da ne moze nista uciniti kako bi pomogla djetetu.
5) Izlasci su puno lakši nego s bočicama
Sada mogu bez brige i pameti izaci van, bez razmisljanja jel imam prokuhanu vodu u termosici, ispravnu dozu praha ili moje mlijeko prave temperature. Dojenje mi je stvarno dalo slobodu. Možemo se zadržati vani duže nego smo planirali, nema straha od gladi i neimanja dovoljno hrane ili vode.
No, na pocetku mi nije bilo lako dojiti u javnosti, osjecala sam sram i nelagodu. Društvo nam je generalno nedojeće, nije bas da puno mama hoda uokolo i doji, nekako nam je prihvatljivije vidjeti bočicu nego cicu. Ali, svjesno sam se trudila dojiti vani, pisat ću i o tome još jer je tema bitna.
6) Manje je dilema i pitanja nego kod iskljucivog izdajanja
Ok, istina, na početku imaš 1000 pitanja. Kao i kod ostalih vještina koje se moraju nauciti i savladati, i kod dojenja vrijedi pravilo da je teorija jedno, a praksa drugo. Ali to se sve savlada i nauci i nakon toga si mirna. Nije da poslije nema pitanja, svaka faza dojenja ima svoje probleme i dileme. Ali poslije ih je puno manje i nekako se lakse snadjes nego na samom početku.
U usporedbi s izdajanjem i dilemama koje ono nosi, dojenje je mila majka. Meni osobno se i hranjenje na bočicu jako zamjerilo tako da sam presretna sto vise nemam posla s bocicama. Vjerojatno ne bih ovoliko cijenila dojenje da nemam ta prosla iskustva.
7) Puno bolje spavam nego kod hranjenja na bocu, imam vise vremena
Cinjenicu da dojenje oduzima manje vremena nego iskljucivo izdajanje ne treba posebno pojasnjavati. O potrosenom vremenu i naporu kod izdajanja, pisala sam u jednom od tekstova na MamiciKravici.
Ovo sa spavanjem je zanimljivo jer mi je prvo dijete duze spavalo u komadu nego drugo. No s drugim sam vise naspavana. Spavanje je toliko siroka i bitna tema da zasluzuje zaseban tekst tako da uskoro vise o tome.
8) Dojenje je predivno!
Za kraj cu jos samo reci da sam sretna sto sam zena i sto imam priliku dojiti. Iskustvo je stvarno jedinstveno i ne moze se usporediti ni sa cim. Na pocetku je tesko. Ima teskih dana i poslije. Zapravo se taj osjećaj da je dojenje predivno javlja sporadicno, nije da hodam uokolo sa smjeskom u euforiji zaljubljeno gledajuci dijete. Ima svakakvih dana. Ali evo ovog trenutka dok pisem o dojenju, padaju mi napamet samo lijepe stvari i ponovit cu – dojenje je predivno!
Evo, to su neke stvari ovako nabrzinu, mozda dodam jos nesto kad se sjetim.