Ovaj tekst pišem jer sam primjetila da mnoga dojenja “padaju” zbog toga što roditelji imaju kriva očekivanja od beba te normalno ponašanje bebe tumače kao nešto patološko i loše.
Čest scenarij u kući novopečenih roditelja
Evo o čemu govorim. Ovo je vrlo čest scenarij u kući novopečenih roditelja: dijete doji doji doji i još malo doji. Napokon se “otkači” od cice i mama ili tata ga, veseli i puni optimizma kako će se sad i oni napokon odmoriti, stavljaju u krevetić. No, dijete netom po stavljanju u krevetić ulazi u protest u obliku plača. Uzimate ga u naručje, nudite mu opet dojku i ono agilno prihvaća kao da nije dojilo prije 5 min. Nakon dojenja zaspe Vam na rukama, ali čim i pomislite da ga stavite u krevetić, opet se budi.
Novopečeni roditelji automatski misle da je to samo kod njih tako, a da su sva druga djeca “dobra”. Druga djeca doje svaka 3 sata, a u međuvremenu spavaju u svom krevetu ili barem mirno leže. Kreću sumnje u količinu mlijeka, kvalitetu mlijeka i razmišljanje da sigurno nešto rade krivo.
Što se zapravo događa? Zašto dijete često doji, a ako ne dobije dojku ili barem nije na rukama, plače? Ovako, prvo što se NE događa – Vaše mlijeko nije slabo. NE POSTOJI SLABO MLIJEKO! Tu misao možete odmah otpustiti. Mlijeko svake mame savršeno je za njeno dijete. Ne postoje žene koje proizvode slabije ili jače mlijeko od drugih žena. Sastav mlijeka određen je u našim genima kao pripadnicama vrste Homo Sapiens.
Ajmo dalje razriješiti vječno pitanje i jedan od najčešćih roditeljskih strahova – je li dijete gladno. O tome imam cijeli zaseban tekst, ali na brzinu evo i ovdje.
Kako znamo unosi li dijete dovoljno mlijeka?
Brojanjem pelena i promatranjem djeteta. Ako u 24 h dijete ima:
- 3-4 pokakane pelene (mrlja od kakice veličine kovanice 5 kn),
- 5-6 mokrih pelena (usporedite težinu pelene sa čistom pelenom),
- 10ak podoja dnevno (minimalno 8, poželjno 12-15),
- te ako čujete aktivno gutanje bar nekih 10ak min u jednom podoju, dijete unosi dovoljno mlijeka.
- Ako dijete lijepo i živahno siše, između podoja je zadovoljno (ne nužno ležeći samo u krevetu već npr. dok ga držite i nosite), dijete unosi dovoljno mlijeka.
- Ako dobiva na težini (većinu beba je dovoljno vagati jednom tjedno prvih tjedana, a poslije jednom mjesečno, kako i idu pedijatrijske kontrole).
Ako dijete kaka i piški, znači i da nešto unosi. Ne može iskakati i ispiškiti nešto što nije unijelo. Dakle, ako je sve gore navedeno ispoštovano, dijete nije gladno. Ovdje mislim na glad u globalu tj. na unos mlijeka u toku 24 sata. Ali moguće je da je tog trena opet gladno iako je nedavno sisalo. Naime, majčino mlijeko se brzo probavlja i ne dozvoljava velike razmake izmedju hranjenja. Svakako djetetu treba opet ponuditi dojku.
Ukoliko dijete ne puni pelene, moguće je da je uzrok nezadovoljstva glad tj.nedobivanje dovoljno mlijeka. Dijete koje ne piški i ne kaka kako je gore opisano, treba odvesti pedijatru.
Što ako dijete plače, a unosi dovoljno mlijeka?
Dakle, što učiniti kada je dijete ubrzo nakon dojenja opet nezadovoljno (a ok puni pelene kako je gore napisano)? Slobodno ga opet stavite na dojku! Hoćete li ga tako razmaziti tj.naučiti da je dojka rješenje svih problema? Ne! Hoćete li mu bilo kako naštetiti? Ne! Zašto dijete uopće plače? Možda je opet gladno, možda treba utjehu, možda samo treba Vašu blizinu, možda je samo loše volje. Dojka je djetetu prvih tjedana/mjeseci lijek za sve te tegobe, a ne samo izvor hrane.
Gore opisan scenarij je potpuno normalan i očekivan, velika većina beba se tako ponaša jer je to njihova biološka norma, ne radite ništa krivo. Problem je u našim očekivanjima.
Zašto bebama treba puno dojenja, nošenja, mašenja i općenito dodira tj. zašto plaču kad nisu na rukama?
Bebama fali još malo vremena u maminom trbuhu
Naše bebe (pod “naše” mislim ljudske, za razliku od npr beba krava ili konja) se rađaju potpuno nezrele i nesposobne za samostalni život. Zapravo se rađaju par mjeseci prerano. Zato se prva 3 mjeseca djetetova života često nazivaju četvrti trimestar. Navodno je je ženina zdjelica preuska i kad bi dijete ostalo još ta 3 mjeseca u maminom trbuhu, ne bi moglo van jer bi bilo preveliko (prema riječima prof Marušić na Anatomiji). Znači, bebama fale cca 3 mjeseca i to ne da bi mogle hodati kad se rode (kao gore spomenute krave i konji), već da bi im sazrele osnovne životne funkcije. Zato bebe kad se rode, tek moraju naučiti kontrolirati temperaturu tijela, srce se uči održavanju normalne frekvencije otkucaja, pluća disanju, a probava kakanju.
To znači da bebama treba nešto što će ih ugrijati, dati primjer njihovom malom srcu kako ritmično kucati, mozgu kako disati. To “nešto” je Vaše tijelo. Djetetu je potreban dodir Vaše kože tj. skin to skin kontakt. Majka (ili otac ili bilo koja osoba ako je majka nedostupna) je najbolji inkubator i služi djetetu kao regulator tjelesne temperature, srčanih otkucaja i disanja. Zato je prvih mjeseci važno držati dijete što više uz sebe. Bebe to znaju i zato se ponašaju tako kako se ponašaju, pokazuju nam što im treba i što je dobro za njih.
U nekim jedinicama intenzivnog liječenja, gdje se nalaze prijevremeno rođene bebe, se primjenjuje tzv. klokan njega. Dijete je stalno uz roditelja, golo tj. u peleni i što više sati u danu provede tako, uz mamu ili tatu, na njihovim prsima. Ta djeca brže i lakše “sazru” od djece u inkubatoru.
Nemam osobni primjer iz jedinice intenzivnog liječenja (na svu sreću), ali imam iz svakodnevnog života. Mlađem djetetu su danima po dolasku doma iz rodilišta bile konstantno hladne ruke i nos. Ma koliko slojeva odjeće mu obukla, ništa nije pomagalo. Jedino što je pomagalo je bilo skidanje u tanki bodi i bivanje na meni. Ja bih polusjedila u krevetu u laidback položaju, bez majice, a on bi ležao na mom prsnom košu, sklupčan. Rukice i nosic bi mu se gotovo odmah ugrijale. Tako je proveo cijelu svoju prvu noć doma, ležeći na meni, sklupčan skoro ispod mog vrata. Samo bi se tu i tamo spustio dojiti (ja sam mu pomagala kad bi se počeo meškoljiti, nije da se doslovno sam spuštao). Čim bi se razdvojili, ruke i nosić bi mu se odmah rashladili.
Dijete nije jelen niti zec
Sastav ljudskog mlijeka ne dozvoljava velike intervale između hranjenja (svaka 2-3-4-koliko-god sati). Naime, na svijetu, što se tiče sastava majčinog mlijeka, postoje 4 tipa sisavaca. U prvoj skupini su npr. jelen i zec čije mlijeko je bogato proteinima i mastima. Oni mogu nahraniti mladunče i ostaviti ga 12 sati dok je mama u potrazi za hranom. Zbog sastava mlijeka, mladunče neće biti gladno jer proteini i masti zasićuju. Također, njihova mladunčad kad je majka odsutna, ne plače i ne kaka – to im je urođena zaštita privlačenja predatora zvukom ili mirisom.
Naše mlijeko tj. mlijeko ženke Homo Sapiensa spada u četvrtu skupinu, zajedno s mlijekom majmuna i klokana. Bogato je ugljikohidratima, a ima niži udio masti i proteina. Ugljikohidrati brzo gore tj. djetetu je ubrzo nakon hranjenja potreban novi obrok. Ovo nikako ne znači da nam je mlijeko slabo, nekvalitetno ili ne znam što. To je mlijeko naše vrste, jednostavno je drugačije od mlijeka jelena i zeca. Zato je našim bebama potrebno često hranjenje, nekad svakih 20 min, nekad pola sata, nekad nam se posreći pa dijete rastegne i sat-dva.
Često mi roditelji želimo nadmudriti prirodu pa djetetu “pomažemo” davanjem adaptiranog mlijeka da bi duže spavalo. Neka djeca možda i hoće odspavati duže nakon bočice, no ne zato što su zadovoljniji ili više siti već zato sto im je adaptirano mlijeko teško za probavu. Preusmjerit će puno energije u probavljanje pa će zato spavati, jer nemaju snage, a ne zato što su tek sad siti. O adaptiranom mlijeku će biti još govora na blogu (ne, adaptirano mlijeko nije otrov, ali nije niti namjenjeno za produljenje razmaka između hranjenja).
Nadalje, naša mladunčad, za razliku od jelena i zeca, i plače i kaka u odsutsvu majke što znači da je potpuno nezaštićena od predatora, privući će ih i zvukom i i mirisom. Dakle, čestim sisanjem dijete sebi osigurava često hranjenje te jako potrebnu fizičku zaštitu majke.
Smatra se čak da je mlijeko naših prahistorijskih predaka sastavom bilo sličnije mlijeku jelena i zeca. No, kako je evolucija mijenjala mlijeko po sastavu (od mlijeka sa puno masti i proteina prema današnjem mlijeku), tako je oblikovala i mladunčad u mladunčad opremljenu sposobnostima hvatanja i držanja za onog tko ih nosi (vidi dolje – refleksi). Dakle, priroda je odlučila “dat cu vam mlijeko koje zahtjeva često hranjenje, ali ću vas zato opremiti refleksima i sposobnostima za nošenje mladunčadi tako da ona uvijek bude uz vas”. Dakle, naše bebe su napravljene da ih se nosi, one ne mogu protiv toga.
Evolucija je našim bebama dala i mali želudac kojem je potrebno često hranjenje u malim količinama. Naime, novorođenački želudac je veličine pikule. Ali zato je evolucija napravila i kolostrum, žutu tekućinu koja vrvi hranjivim tvarima i imunološkim stanicama. Kolostruma je količinski malo, ali je koncentriran, sve u skladu s malim želucem i potrebom za čestim sisanjem i nošenjem. Ako prvih dana rukama možete istisnuti niti pola žličice kolostruma, znajte da nam je svima tako. Bebama niti ne treba više.
Bebama je ovaj naš, vanjski svijet jako frustrirajući
Dijete je 9 mjeseci živjelo u maminom trbuhu, u idealnim uvjetima gdje nije osjetilo glad, a kamo li da je moralo signalizirati da je gladno. Hrana mu je stalno bila na raspolaganju tj. hranjive tvari su dolazile kroz pupkovinu. Zatim, beba u trbuhu nije kakala, imala vjetrove, nije disala, imala pelenu, odjeću, etiketu bodija koja je žulja. Sve je to poslije smeta kada se rodi jer nije navikla na to.
Imala je konstantnu razinu svjetla i buke. Navikla je slušati otkucaje majčinog srca, rad maminih crijeva i strujanje krvi u maminim žilama.
Kad najednom izađe van iz tog, za bebu, savršenog svijeta slijedi šok i frustracija. Sada ne samo da nema tih idealnih uvjeta, nego mora još i komunicirati vanjskom svijetu što joj treba i što joj smeta. A jedini način na koji zna komunicirati je plač. Dakle, uzrok bebinog plača nikako nije samo glad.
Očekivati od tako izgubljenog i frustriranog stvorenja da automatski zna da treba spavati u krevetu, biti u kolicima ili na bilo koji drugi način odvojeno od mame je nerealno. Također, nerealno je i očekivati da beba slijedi bilo kakav raspored jedenja i spavanja koji smo mi zamislili.
Zašto neka djeca ipak ne plaču kad nisu na rukama?
Kao prvo, takva djeca su iznimka, a ne pravilo. Takvo je bilo moje prvo dijete. Stavili bismo ga u stanju polusna u njegov krevet ili kolica i on bi u roku par minuta sam zaspao. Drugo dijete nam je potpuna suprotnost tome. Sličniji je onoj priči s početka teksta. Zašto? Jer djeca nisu jednaka. Kao ni mi odrasli, uostalom. Neka djeca su tolerantna prema krevetiću od početka, neka ga ne prihvaćaju ni s 2 godine. Većina djece je negdje na sredini, između ove dvije krajnosti. Na početku života se boje kreveta ko vraga, ali nakon nekog vremena ga prihvate. Netko sa 4 mjeseca, neko 6, neko 12, umetni broj koji želiš. Dakle, ako Vam se dijete boji krevetića, nije problem u Vama. Nije problem ni u djetetu. Problema jednostavno nema. Ako dijete odmah prihvaća i krevet i kolica, super, uživajte.
Kako nam djeca daju do znanja što im treba?
Ok, plačem, to je jasno. Ali, dijete u sebi ima i neke “ugrađene” mehanizme i reflekse kojih ako smo svjesni nam daju jasno na znanje što svakom djetetu treba.
Breast crawl
U našim bolnicama se dijete odmah po rođenju stavlja majci na prsni koš ili trbuh. Ono što slijedi je fascinantno i zove se “breast crawl” ili puzanje na prsima (pogledajte video http://breastcrawl.org/).
Tek rođena beba će instinktivno dopuzati do majčine dojke i sama započeti svoj prvi podoj. Znači, ova ista beba gore opisana, čije srce još “ne zna” dobro kucati, koja je mjesecima udaljena od puzanja i iduće dane će provesti ležeći, je sposobna sama dopuzati do dojke.
Meni to govori koliko su dojenje i novorođenče neodvojivi. O važnosti breast crawla u nekom idućem tekstu.
Refleksi koji omogućuju sisanje
Dijete je također opremeljeno refleksima koji mu omogućuju da doji iako mu nitko nije pokazao kako se doji. To su refleks traženja sise i sam refleks sisanja. Kada djetetu podražite kut usana, ono će okrenuti glavu prema vama i otvarati usta. Također, čim mu dotaknete usta, počet će sisati. Ovo ne znači da djeci ne treba vježbe i vremena da savladaju sisanje. I mama i beba uče dojiti, ali bebama je taj proces više nagonski nego mamama.
Refleksi koji su nekad omogućavali nošenje
Dijete nije samo opremljeno refleksima za dojenje već i refleksima koji ukazuju na to da je stvoreno za nošenje – npr kad mu stavite prst u saku i stopalo, ono će stisnuti šaku tj stopalo. Također, kad držite dijete i idete ga spustiti u krevet, ono će zamahnuti rukama kao da pada (Moorov refleks), kako bi se primilo za onog koji ga drži. Znači, potreba za nošenjem je intuitivna i iskonska. Bebe i veća djeca ne žele da ih se nosi jer su lijeni i žele da ih se razmazi, već zato što intuitivno traže našu zaštitu.
I za kraj
Sve gore navedeno nam ukazuje da je plač djeteta kad nije na rukama normalan i očekivan. Ne znači da nešto radimo krivo. Također, ispunjavanje djetetovih potreba nije put ka stvaranju loših “navika”. Dijete sve te “navike” već ima, zapisane su mu u genima iz jednostavnog razloga što je pripadnik ljudske vrste.
Ako Vam je sve ovo ok i logično, ali se pitate do kad trebate ispunjavati sve ove potrebe, znajte da ništa ne traje zauvijek. Dijete će jednom prespavati noć, maknut će se iz Vašeg kreveta, imat će i druge interese i načine tješenja osim dojke. Kad? Kad bude spremno. No, onda će ući u neke druge faze (guglajte terrible twos) zbog kojih ćete možda žaliti za ovom fazom, ali to je druga tema.
Mislim da je i za nas roditelje i za bebe lakše prilagoditi se djetetu i ispunjavati mu potrebe nego pokušavati ga promijeniti i naučiti na nešto za što nije spremno. Ako dijete ne voli kolica, postoji babywearing (pogledajte blog Nošenje beba i djece). Ako ne voli krevetić, postoje opcije co-sleepinga i bedsharinga (spavanju posvećujem zaseban tekst). Ako je u fazi konstantnog dojenja, dojiti se može i u pokretu (opet proučite temu babywearinga).
To su moji stavovi naravno, a svaki roditelj uči i upoznaje svoje dijete i zna što je najbolje za njega. Ovim tekstom sam htjela pomoći roditeljima razumijeti ponašanja beba, a ne nametati svoje roditeljske izbore.
Korišteni izvori:
Sellen DW., Evolution of infant and young child feeding: Implications for contemporary public health. Annu.Rev.Nutr. 2007.27:123-48
La Leche League International: The womanly art of breastfeeding, 8th Edition, Ballantine Books, New York
Ludington-Hoe S. et al. Randomized Controlled Trial of Kangaroo Care: Cardiorespiratory and Thermal Effects on Healthy Preterm Infants. Neonatal Netw. 2004 May-Jun;23(3):39-48. WHO,
1998: Relactation: review of experience and recommendations for practice