Izdajam se 5 mjeseci i moje mlijeko je jedina hrana koju moje dijete dobiva. Plan mi je izdajati se do kraja njegove prve godine života. Da mi je netko prije 5 mjeseci rekao da ću se izdajati i tako hraniti dijete, nasmijala bih se i rekla da je lud! Da mi je netko rekao da ću pisati blog o izdajanju, jos bih se jače nasmijala. U nastavku je moja priča.
Dakle, i prije trudnoće sam bila upoznata s prednostima dojenja. Planirala sam dojiti, ali nisam bila jedna od onih moram-dojiti-ili-ću-umrijeti žena. Mislila sam, ako bude islo, dojit ću, ako ne, neću i gotovo. Nisam vidjela nista lose u hranjenju djeteta adaptiranim mlijekom ukoliko ne uspijemo s dojenjem (ni danas ne vidim). Nisam puno citala o tome kako dojiti niti se raspitivala o prakticnim aspektima dojenja, znala sam samo da je tesko i da zahtjeva trud na pocetku, ali sam ipak mislila sam da cu ja uspjeti i bez puno truda. Kako smo i muz i ja medicinske struke, nismo isli na trudnicki tecaj, pretpostavljam da bih tamo bila cula savjete koji bi mi ustedjeli puno muke poslije.
No, tako sam neinformirana rodila lijepog malog djecaka. Ali, taj lijepi mali djecak nije mogao dobro uhvatiti bradavicu, a bio je i malo lijen za sisanje. Pojavilo se i pitanje frenuluma i „kratkog jezika“ (nemam pojma sto to znaci jer mu je jezik normalan). U bolnici su sestre pomagale, i ja sam se cak i trudila i vise nego sam mislila da hocu. Ali nekako nam nije islo.
I sve bi bilo ok (ok mi je tad znacilo bezbolno odustajanje od dojenja i davanje adaptiranog mlijeka), da mlijeko jos u bolnici nije nadoslo, grudi se prepunile i skoro se razvio zastoj i mastitis. Ni sestre ni ja nismo bile obracale pozornost na moje grudi sve dok se nisu pojavili navedeni problemi iako smo svi znali da dijete niti jednom nije uspjesno dojilo. Uslijedili su noc i dan toplih obloga, bolnih masaza s poslijedicnim modricama, rucnog izdajanja, hladnih obloga i suza. Tog iskustva se sjecam kao bolnijeg od porodjaja.
I tako smo dosli doma, s djetetom, bocicom, adaptiranim mlijekom i izdajalicom. Nastavila sam s izdajanjem, ali priznajem da sam se izdajala vise zboge sebe tj.radi prevencije mastitisa a manje radi prehrane djeteta. Malog smo hranili izdojenim mlijekom, ali adaptirano je bilo u pripravnosti jer sam mislila da nema sanse da izdrzim torturu s masazama i izdajanjem duze od par dana.
Patronazna sestra je dosla i otisla, pomaka u dojenju ni korisnih savjeta o izdajanju nije bilo. Planirala sam prestati s izdajanjem cim prodje opasnost od mastitisa. No, nekako sam po inerciji nastavila izdajanje iduca 3 tjedna, s bolnim masazama prije svakog izdajanja. Muz mi je bio velika podrska, uzeo je 3 tjedna godisnjeg i masirao me prije svakog izdajanja.
Iskreno, tada mi nije bilo toliko stalo da dijete pije moje mlijeko. Zvucim kao grozna majka, ali toliko me bio obuzeo strah od mastitisa i boli da sam samo mislila kako sprijeciti bol. Zeljela sam sto prije prestati s izdajanjem i vise nikad ne dirati grudi. Osjecala sam se jadno, kao da mi je na tijelo izvrsena invazija i agresija, nisam mogla podici ruke koliko su me bolile grudi. Trosila sam oko 6 sati dnevno na izdajanje i mislila kako sam grozna majka koja ne posvecuje djetetu dovoljno vremena jer mi je sva paznja bila usmjerena na grudi.
Svako malo sam donosila odluku kako sutra zovem ginekologicu i pocinjem piti tablete za ablaktaciju jer tortura zvana izdajanje nema smisla. No ipak, postepeno me pocela i muciti griznja savjesti zato sto se nisam dovoljno potrudila oko dojenja. Zelja da dijete hranim svojim mlijekom je polako rasla. Svaki put kad bih pravila adaptirano mlijeko (davali smo ga ako se ne bih uspjela na vrijeme izdojiti), bilo mi je nekako zao mog djeteta. Zaista ne mislim da je adaptirano mlijeko lose, ali bilo je ocito da mlijeka imam i da izdajanje postaje ipak mrvicu lakse. Osjecala sam griznju savjesti sto zelim prestati s izdajanjem. Ti trenutci, prestat-cu-necu-prestati su se izmjenjivali bezbroj puta tokom dana.
Dani su mi se svodili na izdajanje svaka 3-4 sata, razmisljanje o izdajanju, planiranju kad cu se izdojiti u odnosu na to kad je mali gladan, pranju i steriliziranju bocica i tako u krug. Sve ostale obaveze preuzeli su muz i moji i njegovi roditelji. Da nije bilo njihove pomoci, ove price ne bi bilo. I danas, kada mi izdajanje oduzima puno manje vremena, njihova podrska mi jako puno znaci.
Tada sam provodila dosta vremena citajuci americke blogove o izdajanju. Kroz njih sam uvidjela da je u Americi iskljucivo izdajanje normalan pojam i uobicajena praksa jer se mame vracaju na posao brzo nakon poroda. Ja do tad nikad nisam ni cula za pojam iskljucivog izdajanja, mislila sam da postoji ili dojenje ili adaptirano mlijeko. Americke mame cak uspiju grudi istrenirati tako da sa 2 do 3 izdajanja dnevno po 15 minuta podmire djetove dnevne potrebe za hranom. To mi se cinilo kao znanstvena fantastika jer sam se ja izdajala 6 do 8 puta dnevno i svako izdajanje mi je trajalo 1 sat i usprkos svom trudu, bi mi dijete ponekad moralo piti adaptirano mlijeko.
Tekstovi na nasem jeziku mi nisu previse pomagali jer se uglavnom bave izdajanjem kao privremenom metodom mama koje inace doje. Nasla sam i neke nase forume o iskljucivom izdajanju, ali te mame nisu imale pricu slicnu mojoj. Vise manje su sve su prethodno dojile pa morale odustati (dijete u bolnici, one u bolnici, dijete nedonosce i sl). Nisam osjecala pripadnost tim grupama. Takodjer, puno prica o izdajanju mi je zvucalo jako neprivlacno – mame sjede pola dana prikopcane na izdajalicu, ne izlaze van danima dok se drugi bave djetetom, s jednim jedinim ciljem u glavi – dijete prvu godinu ne smije dobiti ni kap adaptiranog mlijeka. Nemam nista protiv pozrtvovnosti, respect, ali ja nisam htjela na taj nacin hraniti dijete. Smatrala sam da je djetetu bitnije da ima raspolozenu i dostupnu mamu nego majcino mlijeko. Bila sam stvarno na pragu odustajanja, ali ipak sam nastavljala s izdajanjem, ni sama nisam znala zasto.
Dosta sam se dopisivala s prijateljicom koja isto nije uspjela prodojiti (ona je stvarno htjela dojiti za razliku od mene). U jednom od dopisivanja mi je rekla kako su je zivcirale zene koje bi joj govorile da ne odustaje od dojenja, ali i da mi mora reci da mlijeka ocito imam, izdajanje me ne boli i neka NE ODUSTAJEM. U tom trenu sam se osjecala kao da mi je opalila samar jer sam ocekivala tapsanje po ledjima, cestitke na dotad ulozenom trudu i podrsku u odustajanju. Predlozila je da probam izdrzati bar „pristojnih“ mjesec dana. Nevoljko sam je poslusala i pocela si postavljati kratkorocne ciljeve. Npr, izdrzat cu prvi mjesec, nakon tog odustajem. Onda, izdajat cu se do prve kontrole ginekologa (6 tjedana) kada cu traziti tablete.
I nakon tih famoznih 6 tjedana stvari su krenule na bolje. “Navukla” sam potrebnu kolicinu mlijeka, sa 60 ml po izdajanju dosla sam na 120 ml pa na 150 ml (sada sam na 280 do 320 ml). Grudi su se navikle, izbacivala sam jedno po jedno izdajanje, sa npr 7 sam presla na 6 a kolicina mlijeka je ostala ista pa onda na 5 (sad sam na 3 ili 4). Nisu mi vise trebale masaze. Zivot je postao laksi. Sa 8 tjedana sam presla sa elektricne na rucnu izdajalicu i preporodila se (obicno je obrnuto, ali meni se rucna pokazala brzom i ucinkovitijom, vise o tome u nekom iducem tekstu). Otprilike tada sam odlucila da definitivno ne odustajem. Polako sam pocela preuzimati i druge obaveze u kuci, nitko nije bio ponosniji od mene kad sam prvi put nakon poroda sama skuhala rucak.
Do nedavno sam mislila prestati s izdajanjem kada mali navrsi 6 mjeseci. Kako se taj dan blizi, mislim da necu ni tada prestati. Ipak je mlijeko (bilo majcino, bilo adaptirano) osnova djetetove prehrane do kraja prve godine zivota i ne vjerujem da cu kad navrsi 6 mjeseci, samo odjednom prestati. Izdrzat cu godinu dana. 3 do 4 puta dnevno po pola sata je, barem meni, razumna kolicina vremena koju mogu utrositi na izdajanje i uz to normalno zivjeti, kuhati, baviti se djetetom, putovati (o izdajanju na putovanju cu jos pisati). Planiram jos smanjivati broj i trajanje izdajanja, vidjet cemo da li cu uspjeti.
Sada kad gledam unatrag, drago mi je da imam iskustvo iskljucivog izdajanja. To je test upornosti i izdrzivosti. Cak mogu reci da mi je izdajanje zanimljivo jer volim pronalaziti nacine kako skratiti/smanjiti broj izdajanja uz zadrzavanje postojece kolicine mlijeka. Ponosna sam jer dajem djetetu svoje mlijeko, a pritom nemam osjecaj patnje i zrtve koji vidim da mnoge mame izdajalice imaju. Vrlo rijetko mu dam i adaptirano mlijeko (iznimne situacije, jednom u par mjeseci, o tome isto poslije). I drago mi je da ga prihvaca jer tako uvijek imam back-up za slucaj da ipak pozelim odustati. Cekaju me i novi izazovi – izdajanje na putu, na moru, pohrana mlijeka na vrucini, ali vjerujem da cu sve uspjeti savladati. Naravno, sve uz podrsku muza i obitelji jer su mi i dalje apsolutna potpora, pogotovo muz jer ima super ideje kako pohranjivati mlijeko na putu, sto cemo na moru i sl.
Ne zelim da se itko zbog ove price osjeca lose. Znam da puno zena odustane i apsolutno je u redu probati i odustati. Nadam se da ce prica posluziti buducim mamama koje ne znaju da postoji opcija ako dojenje ne uspije i mamama koje su pocele s izdajanjem ali su na pragu odustajanja. Zaista postane lakse – nemojte odustati.
Iako se iskljucivo izdajanje pokazalo kao realna opcija, cvrsto sam odlucila da cu iduce dijete dojiti. Da sam ovoliko truda ulozila u dojenje, sada bih dojila. Ne mislim da su nedojena djeca nesretnija od dojene. Ali, ocito imam potrebu dati djetetu svoje mlijeko pa cu pokusati onda na laksi nacin.
Eto, to bi bila moja prica kako sam usla u svijet iskljucivog izdajanja. Plan mi je na ovom blogu pisati o problemima s kojima se susrecem te takodjer detaljnije opisati kako se izdajam, kako pohranjujem mlijeko itd., nadam se da ce nekome koristiti.