Vjerujem da ovo pitanje muči neke/mnoge buduće roditelje. Pogotovo ako pročitaju neki pro attachment-parenting tekst. Kao, pa neću valjda dozvoliti da me dijete zarobi, da zbog djeteta ne mogu ovo ili ono. Pa neću ga valjda nositi po svuda. Pa neće mi valjda stalno visiti sa sise…
Mene su mučila takva pitanja pa evo iznosim svoja razmišljanja sada nakon 2 djece.
Da, na par tjedana/mjeseci/godina, kako kome, život kakav ste poznavali staje. Zaista nemate iste “mogućnosti” kakve ste imali prije. Bebe su zahtjevne. Dojenje je na početku naporno. Dojenje je i poslije nekad naporno. I hranjenje na bočicu je naporno. A tek kombinirano hranjenje…
Bebe su generalno dosta inkomodirajuće. Prijateljice vam idu na wellness vikend u Rovinj? Vi nećete moći s njima.
Išli bi nasamo s mužem nekud? Ne može.
Otišli bi u šoping i na kavu? A-a.
Društvo se nalazi u 10 h na špici? Dijete obično zaspi oko 11, ne isplati vam se ići na tako kratko.
Ponekad čak osjetite klaustrofobiju jer je neko malo tijelo stalno zalijepljeno na vaše tijelo. I žalite za slobodom.
Ali, čak i kad se odvojite od tog malog tijela, shvatite da se ne možete opustiti jer su vam misli stalno s njim. I da ste zapravo najopušteniji upravo kad ste s njim. I da zapravo želite stalno biti s njim. I da zapravo ni ne želite s prijateljicama na wellness.
Htjet ćete uskoro opet, bez brige. I ići ćete. Ali, ne baš odmah.
Dozvolite si raditi tih prvih tjedana/mjeseci/godina kad se dijete rodi ono što vam vaš instinkt govori da je ispravno. Što je to što VI želite? A što je to što mislite da biste trebali željeti? Što radite jer VI želite, a što radite kako biste opravdali etiketu koju ste si sami zalijepili?
Ako se to što VI želite definira kao “zarobljenost” i “bez života”, so be it. To su sve ionako opisi koji su relativni, ovise o nekoj trenutnoj društvenoj definiciji normale.
Nemojte potpasti pod pritisak okoline i instagram-mama da se morate što prije “vratiti u život”. Ovo je sad vaš život. I neće biti takav zauvijek. Ima vremena, vratit ćete se.
Ako vam instinkt govori da stalno nosite dijete, da ga opet stavite na sisu (usprkos kakvoj babi koja kaže pa kaj buš ga OPET stavila???), da budete bezpelenaši koji love svaki piš piš i ka ka, da spavate u istom krevetu s djetetom, da ste 24 sata sa djetetom, da ga nosite u tkanoj marami – to je u redu, neka svijet i vaš dotadašnji život malo pričekaju na vas. I ne, niste izgubili sebe, to ste sada vi.
Nije problem biologija koja nas tjera na “prestanak života”, problem je društvo koje je tu biologiju proglasilo prestankom života.