Pročitajte priču Lukine mame.
Moji komentari na tekst Lukine mame:
Kao prvo, Lukinoj mami mogu samo čestitati na upornosti i uloženom trudu. Mislim da treba biti ponosna na sebe jer se borila za ostvarivanje svojih ciljeva vezanih za dojenje. Opet joj zahvaljujem na spremnosti da priču podjeli s nama svima. Malo žena želi pričati o nečem što se možda u društvu doživljava kao neuspjeh.
No, za mene je njena priča svakako priča o uspjehu. Jer Lukina je mama je, uz sve nedaće koje su je snašle, ostvarila cilj, dojila je. Ne isključivo, kako je planirala, ali ipak je dojila. Isključivost nije jedini uvjet da bismo dojenje proglasili uspješnim. Uspješno je ono dojenje s kojim je majka zadovoljna. Za dijete i za majku bilo kakvo i bilo koliko dojenja ima pozitivan utjecaj.
Nadalje, tekst je predivno napisan i dirljiv je. Moram priznati da svaki put kad ga čitam, krenu mi suze jer iz teksta izbijaju emocije sa kojima se mogu poistovjetiti. Razumijem veliku želju za dojenjem jer sam je i sama imala s drugim djetetom. Da nisam uspjela ostvariti svoj naum, osjećala bih se isto kao Lukina mama – šok, suze, nevjerica.
Zašto sam odlučila objaviti tekst Lukine mame?
Zato što mislim da je važno pričati o problemima dojenja. Šutnja i skrivanje problema ne koriste nikome. Mislim da priča ima više važnih poruka:
1. Jedna je koliko je bitno obrazovati se o dojenju.
Recimo, Lukina je mama samo zbog dobre pripreme izbjegla zamku nasjedanja na neznanje bolničkog osoblja o dojenju. Kad su joj rekli da je normalno da novorođenče ne kaka, ugrozili su mu zdravlje pa čak i život. Jer da ih je Lukina mama poslušala, Luka je mogao dehidrirati. Svakako je dobro da su to uspjeli izbjeći.
Nadalje, edukacijom je izbjegla puno drugih stvari koje su je mogle jako usporiti u njenom putu ili ga čak skroz prekinuti. Da nije znala toliko o fiziologiji dojenja, ne bi znala da na početku treba dojiti što više. Ok, njenom tijelu često dojenje nije bio dovoljan poticaj da proizvede dovoljno mlijeka, ali da nije dojila često, imala bi i još manje mlijeka zbog nedovoljno čestog dojenja. Imala bi 2 problema umjesto jednog. I vjerojatno bi joj IBCLC savjetnica rekla doji češće i sve će biti ok. Ovako je problem produkcije detektiran na vrijeme i na vrijeme je započeta nadohrana. Bila je ekstremno dobro pripremljena i zato se i snašla u ekstremnim uvjetima.
2. Druga važna poruka je da nije samo isključivo dojenje uspješno.
Uspješno dojenje je ono s kojim je mama zadovoljna. Lukina mama je očito zadovoljna s onim što je postigla tj. s količinom dojenja koje je ostvarila. To se vidi po tome što će dojiti i nakon iduće trudnoće. Samo će tad imati iskustvo, pa će bezbolnije proći cijeli put.
3. Treće, priča izvrsno prikazuje koliko dojenje ženama može biti važno.
Sigurno će biti ljudi, posebno mislim na zdravstvene djelatnike, koji će priču pročitati i reći pa čemu toliko mučenje kad postoji adaptirano. Ako je dojenje mami važno, onda je ono važno!! Nije bitno što mi drugi mislimo o maminom stavu o dojenju. Ako imamo znanja i mogućnosti poduprijeti je u njenom naumu, trebamo to učiniti, a ako nemamo, trebamo je pustiti na miru. Izjave tipa pa daj se nemoj mučiti, koje možda i proizlaze iz dobrih namjera i želje za poštedom majke, nisu dobrodošle jer banaliziraju mamin trud i zapravo su ponižavajuće. A takve izjave od strane medicinskih djelatnika nikako ne smatram dobronamjernima već običnim nemarom. O medicinskim djelatnicima više pišem u tekstu Breast is best ili kako smo promašili ceo fudbal.
4. Četvrto, priča pokazuje da je važno imati ciljeve u dojenju.
Potrebno je još u trudnoći razmisliti što želite od dojenja, što mislite kako će izgledati vaše dojenje. Ovdje odmah želim naglasiti da nije samo cilj isključivog dojenja vrijedan i dobar cilj. Isključivo dojenje je biološka normala i nešto što se nameće kao logičan cilj, no u redu je imati i drugačije ciljeve. Lukina mama je željela isključivo dojiti, ali nije nužno da sve žene to žele. Sasvim je u redu reći „ja ću kombinirati dojenje i bočicu“. To je skroz ok ukoliko je majka do tog cilja došla sama i nakon informiranja, dakle ako je odluka informirana. Ukoliko je to nametnuta odluka jer eto svi tako rade ili je mama uvjerena da je to jedini način da dojenje ne bude naporno ili da je to jedini način da dijete napreduje ili je bilo kako proizvod treće strane, onda potičem tu mamu da se ipak zamisli da li to zapravo želi i je li odluka stvarno njena.
Ciljevi se mogu imati jedino ako se educirate, bar malo. Prepuštanje sudbini uglavnom donosi neuspjeh u dojenju (ne vašom krivnjom, o tome u tekstu Zašto se ne priča o problemima dojenja).
5. Peto, priča pokazuje da je ok ne uspjeti ostvariti zadane ciljeve 100%.
Ciljevi se mogu mijenjati na tom putu zvanom dojenje i u redu je ako idu prema „manjima“ ili „većima“ od početnih. Samo uvijek treba biti informiran.
6. Priča pokazuje koliko je borbe potrebno da bi se ostvarili ciljevi vezani za dojenje.
Ovo ne bi trebalo biti tako. Dojenje bi trebalo biti jednostavno. Čak i mame s malom produkcijom ne bi trebale prolaziti sve što je prošla Lukina mama. Zašto je onda dojenje ponekad tako teško, čak i ono gdje mama ima dovoljno mlijeka? E to je duga i komplicirana priča, a dio odgovora je u tekstu Zašto se ne priča o problemima dojenja.
7. Želim naglasiti da bih imala isto mišljenje o Lukinoj mami i da nije uspjela ostvariti nikakvo dojenje. Da je, kako se kaže, „odustala“. Ona nije odustala samo zato što je bila ekstremno dobro pripremljena i imala je potporu IBCLC savjetnice. Bila je ekstremno pripremljena na izazove „normalnog“ dojenja pa se uspjela snaći u „ekstremnim“ uvjetima. Većina žena nije svjesna da je za dojenje potrebna ikakva priprema i potpora veća od one koju pruža sustav. I nisu ni dužne biti svjesne. I zato se ne treba gristi ako niste uspjeli ostvariti ništa od početnih ciljeva i želja. Dijete koje ste uspjeli podići i bez dojenja se nikako ne može smatrati neuspjehom.
8. Ono što mi je žao kod priče Lukine mame je da od početka nije bila svjesna da ne mogu apsolutno sve žene proizvesti dovoljno mlijeka. Nisam to ni ja znala do relativno nedavno, tu činjenicu je jako lako ne znati. Da joj je to netko rekao, možda bi izbjegla početni šok i razočarenje u sebe samu, možda bi cijeli put prošao bezbolnije. Ovo naravno ne ide na dušu Lukine mame, već činjenice da se o problemima dojenja NE PRIČA. Zato sam i objavila ovaj tekst, kao i tekst Što kad biologija ne dozvoljava isključivo dojenje – IGT (insuffcient glandular tissue) ili nedovoljno razvijeno žljezdano tkivo, jer želim poštediti mame koje imaju IGT ili iz nekog drugog razloga imaju problem s produkcijom, mišljenja da su nenormalne. Također to želim i mamama koje ne doje iz bilo kojih drugih razloga, a htjele su dojiti.
Zašto je važno pričati konkretno o problemima produkcije?
Jer o toj temi postoji puno zabluda, mitova i netočnih informacija. Tako priča Lukine mame može pobuditi puno pitanja i komentara.
Neka od tih su:
- Ja znam puno mama koje nisu imale mlijeka, ne znam zašto bi ova priča bila posebna.
Odgovor: Mame o kojima pričate vrlo vjerojatno nisu imale problem produkcije mlijeka. U narodu postoji sklonost svaki problem dojenja proglasiti s „nemaš mlijeka“. Dijete plače, nemaš mlijeka. Dijete puno doji, nemaš mlijeka. Dojke su ti mekane, ostala si bez mlijeka. U velikoj većini slučajeva te tvrdnje nisu točne već se radi o mitovima i zabludama te neznanju. Više informacija možete dobiti u tekstovima Kako nastaje mlijeko, Kako znati unosi li dojeno dijete dovoljno mlijeka?, Što ako moje dojeno dijete ne puni pelene kako treba?, Koji su mogući razlozi da dojeno dijete ne unosi dovoljno mlijeka?
Druga krajnost koju će neki pomisliti čitajući tekst Lukine mame je ova:
- Svaka mama može dojiti i proizvesti dovoljno mlijeka za svoje dijete, samo se treba jako potruditi. Da je Lukina mama napravila to, to i to, dojila bi isključivo.
Odgovor: Ovo također nije istina. Da, većina mama može proizvesti dovoljno mlijeka, ali postoje mame koje ne mogu. Zato sam i objavila priču, kako bih majke s problemima produkcije poštedila ovakvog razmišljanja i i zaključka koji je na početku imala Lukina mama „svi mogu, samo ja ne mogu“. Više informacija u tekstu Što kad biologija ne dozvoljava isključivo dojenje – IGT (insuffcient glandular tissue) ili nedovoljno razvijeno žljezdano tkivo..
- Čemu drama? Ako ne ide, daš adaptirano i gotovo.
Odgovor: ovo sam već obradila gore, ali evo opet ću jer je važno. Svaka mama ima svoje ciljeve vezane za dojenje. Ukoliko majka ima odluku i želju dojiti isključivo, vrlo vjerojatno joj neće biti svejedno što mora nadohranjivati. Važne su želje i potrebe majke, a ne mišljenje okoline je li njena potreba i posljedična borba za dojenje opravdana ili nije. Ukoliko majci ne pada teško nadohranjivanje ili potpuni prestanak dojenja, i to je sasvim u redu. Bitna je majka, a ne naše mišljenje što bi ona trebala raditi.
- Ali čemu toliki trud, dojenje je ionako korisno samo ako je isključivo. Kad već daš adaptirano, zašto onda ne preći na adaptirano, jednostavnije je nego kombinirati.
Odgovor: I malo dojenja čini dobro djetetu. Odluka da se doji ikoliko je vrijedna i dobra za dijete te medicinski potpuno opravdana. Isključivo dojenje nije jedini uspješni oblik dojenja. Uspješno dojenje je ono s kojim je mama zadovoljna. No, i odluka o potpunom prestanku je opravdana i u redu ako majka tako želi, ako je odvagnula sve i odlučila da je za njeno dijete, nju i njenu obitelj to prava stvar.
Eto, mene je priča Lukine mame inspirirala i bacila novo svjetlo na samo poimanje dojenja i uspjeha u dojenju. Zbog nje ću sigurno od sad drugačije pristupati ženama koje „nisu uspjele“ i samoj definiciji uspješnog dojenja.