Zadnji tjedan u kolovozu je Black Breastfeeding Week. Dojenje Afromerikanki je posebna priča u priči o dojenju u SAD-u. U toj zemlji se općenito ne doji puno, a najmanje doje upravo crnkinje.
Ovo možda nije aktualna priča za nas ovdje, ali zanimljiv je primjer kako kulturno i društveno okruženje određuju dojenje.
Afroamerikanke imaju poseban otpor prema dojenju, a taj otpor vuče korjene iz razdoblja robovlasništva. Tada bjelkinje nisu dojile, već su umjesto njih to radile crne robinje. Naravno, na štetu svoje vlastite djece koju su morale ostavljati (jer su morale živjeti u kući gazda) i koja su umirala od gladi ili bolesti.
Postoji jedna potresna pjesma crne robinje zvane Hess Love:
“I wish I dried up
I wish every drop of my milk slipped passed those pink lips and nourished the ground
Where the bones lay
Of my babies
Starved while I feed their murderer
I wish I dried up
So the missus babies would dry up too
And be brittle
So I could crumble them to dust
Return them to the ground
Where all children of my bosom lay equal”
Ovo rezornira još i danas te se u afroameričkim zajednicama dojenje zapravo doživljava kao rasno pitanje i kao jedan od simbola ropstva.
Danas u crnačkim obiteljima u SAD-u važnu ulogu imaju bake kao svojevrsne glave kuće. A te bake se gnušaju dojenja i s prezirom gledaju na uopće ideju da bi mlada mama dojila.
Mnoge od njih (i baka i mladih mama) nisu uopće svjesne da je upravo ovo gore opisano jedan od glavnih razloga njihovog lošeg stava prema dojenju i njihovog “izbora” nedojenja.
Toliko o tome da je dojenje “osobni izbor žene” (mislim dakle na današnje žene, ne žene u vrijeme ropstva).
Dojenje ili nedojenje je prvenstveno sociološko i kulturološko pitanje, a onda sve ostalo.