U jednoj od bezbroj dojećih grupa na fejsu, naišla sam na post koji me ganuo. Post je napisala jedna žene čija kćer je ovih dana rodila. Kćer je imala namjeru dojiti, a i sama autorica posta (dakle, baka) još doji svoje trogodišnje dijete. Inače autorica posta doji s prekidima zadnjih 20 godina jer ima 4 djece. Pa baka kaže (moj prijevod s engl):
“U srijedu se rodilo moje prvo unuče. Moja kćer je već prije odlučila dojiti, na što sam jako ponosna. Nažalost, završila je na hitnom carskom nakon već ionako groznog poroda. Jako ju je bolilo i dobivala je jake analgetike. Zbog toga je dojenje išlo jako teško.
U petak je bila na rubu odustajanja. S obzirom na svo moje iskustvo, odlučila sam joj pružiti 24satnu podršku, kao svojevrsna savjetnica za dojenje. Još živi kod nas, tako da sam bila u njenoj sobi, sjedila sam cijelu noć pored nje, pomagala joj s položajima, savjetima i čak sam primila dijete i stavila ga na dojku da ona može vidjeti kako se to radi (op prevoditelja-nisam sig jel na svoju dojku ili kćerkinu).
Sad doje kao profesionalci! Danas mi je zahvalila i rekla da nije bilo mene, da bi sigurno odustala. Tako sam ponosna na nju! I na sebe! Nisam imala pojma koliko sam znanja skupila u ovih 20 godina.”
Ovo je uloga baka. Ovo je podrška dojenju. Ovo je način kako uspjeti u dojenju. Podrška podrška i još podrške. Nažalost, imati ovakvu podršku je danas privilegija, a ne normalno stanje.
Ako ste baka, partner ili bilo tko blizak novopečenoj mami i niste u mogućnosti pružiti ovakvu podršku, potražite pomoć osoba strulnih za dojenje. Pomognite mami da ostvari svoje ciljeve vezane za dojenje.