Spavanje beba: Očekivanja vs. stvarnost

Za početak ću citirati dio jednog rada koji toliko dobro sažima sve što želim reći vezano za spavanje da mi se niti ne da parafrazirati:

Ideje da bi dojenče trebalo spavati samo, u mračnoj sobi, daleko od drugih, da bi trebalo prespavati noć već u ranoj dobi te da mu ne treba dojenje noću su samo jedna krajnost prikladne brige za dojenče. No te ideje, iako su krajnost, su svejedno dominantna paradigma brige o dojenčadi Zapadnjačke kulture unazad par desetljeća. Nadalje, svo znanje o fiziologiji spavanja dojenčadi potječe od ispitivanja vršenih na bebama koje nisu dojene i koje su spavale same. Uzimajući u obzir studije na primatima i etnografske studije, evolucijska medicina kritizira tu paradigmu. Evolucijska medicina tvrdi da su spavanje u istom krevetu s dojenčetom, noćno dojenje i učestala buđenja (u odnosu na dubok san) bili i još uvijek jesu norma tokom naše evolucije. I dalje su norma za većinu tradicionalnih društava. Nadalje, istraživanja pokazuju da je zajedničko spavanje s dojenčetom ne samo prikladno već i korisno za dojenče te da moguće štiti od SIDS-a, pogotovo ako se kombinira s dojenjem.“

Iz: Trevathan WR. Evolutionary Medicine Annu. Rev. Anthropol. 2007;36:139–54

 

Prijavite se na online tečaj (18.2.2019. u 18 h) Prva 3 mjeseca: Dojenje, spavanje, grčevi.

Očekivanja roditelja i okoline

Spavanje je jedna od najčešćih tema razgovora i briga u svijetu roditelja. Pitanje „Jel ti spava?“ je jedno od prvih pitanja o djetetu koje će novi roditelj dobiti. Ukoliko dijete „spava“ dobit će epitet dobrog djeteta. Ukoliko dijete ne „spava“, dobit će epitet problematičnog pa čak i manipulativnog.

Što to uopće znači da beba „spava“? To najčešće znači:

  • Beba spava u blokovima po 3-4 sata bez buđenja.
  • Beba razlikuje noć i dan.
  • Beba se uspava sama, bez dojenja.
  • Beba spava u svom krevetiću. To znači da se ili uspava u samom krevetiću ili se uspava dojeći/noseći, ali po stavljanju u krevetić nastavlja spavati.

Moram odmah napomenuti da popularna literatura o spavanju, bebe i djecu koja udovoljavaju navedenim točkama zovu „unicorn babies“ ili djeca jednorozi. Naime, takve bebe su toliko rijetke u stvarnom životu da se uopće sumnja u njihovo postojanje. Dakle, odmah na početku vam kažem da, barem to the best of my knowledge, gore navedeno ponašanje nije standard. Vaše nespavalačko dijete je standard.

I također ću odmah reći, ne postoji čaroban način koji bi vašu bebu pretvorio u unicorn baby. Bebama jednostavno treba vremena da nauče spavati onako kako mi mislimo da bi trebale spavati. I to učenje se događa postepeno i spontano, roditelji ne mogu učiniti puno po tom pitanju. Jedino što nam preostaje jest – prilagoditi se.

Ako vas zanima zašto se bebe ponašaju tako kako se ponašaju i zašto je to ZAPRAVO DOBRO za njih i njihovo zdravlje, čitajte ovaj tekst kao i tekst Spavanje beba: Zašto se bebe bude noću i zašto je to dobro te Bedsharing: Smije li dijete spavati s roditeljima u krevetu.

Očekivanja vs. realnost

Većina roditelja brzo uoči da gore opisano ne funkcionira te da dijete jedino prestaje plakati i smiri se kada ga uzmu u ruke. Također uoče da se dijete, čak i ako je čvrsto zaspalo na rukama, po stavljanju u krevetić odmah budi.

Prva noć po dolasku iz rodilišta se obično pamti kao horor noć u kojoj plaču i beba i roditelji. Beba ne spava kad je se stavi u krevetić, zaspi jedino u naručju ili s dojkom u ustima. Mama je uvjerena da nema mlijeka, tata nema pojma šta da radi, trči u dežurnu apoteku po adaptirano mlijeko ne bi li pomogao uspaničenoj mami.

No ta prva noć nekako prođe i roditelji brzo primijete da se noću najpoštenije naspavaju kada dijete spava s njima u krevetu ili čak na njima. Kad u tu jednadžbu ubacimo još i dojenje, tj. kad roditelji shvate da se beba može uspavati samo na cici, stvari stvarno postaju komplicirane i frustrirajuće.

Naime, to uzimanje djeteta u svoj krevet i dojenje da bi se dijete uspavalo obično idu uz grižnju savjesti. Roditelji misle kako kvare dijete, kako su loši i „mekani“ roditelji, kako im fali discipline. Nerjetko si obećaju da više neće tako. Do iduće noći, onda stvar kreće iz početka.

Komentari okoline im do kraja pokopaju samopouzdanje: „Manipulira tobom“, „Moraš mu od početka pokazati tko je šef“, „Uopće ne jede nego te koristi kao dudu“, „Nemoj ga učiti na to (ruke i cicu, op.a.), nećeš se nikad riješiti loših navika“, „Očito nemaš mlijeka ili ti je mlijeko slabo čim dijete toliko doji“, „Bebi treba red i raspored“, „Tako rascjepkano spavanje nije zdravo, dijete raste samo kad se pošteno naspava u komadu“ itd., itd., itd..

Da bismo razumjeli cijelu ovu situaciju gore opisanu, moramo se zapitati što je uopće normalno spavanje.

Kakvo spavanje je odraslom čovjeku prirodno?

Antropolozi zapravo uopće ne znaju zašto spavanje postoji kao takvo. Zašto je i kada evolucija odlučila da će nam dati san kao nešto neophodno za funkcioniranje, zdravlje, razvoj. Kad razmislim, život ni nam bio puno lakši da uopće nemamo potrebu za snom.

Mi, ljudi koji živimo u industrijaliziranom, modernom, zapadnjačkom društvu mislimo da je naš način spavanja standard i normala. Mislimo da je za čovjeka jedino zdravo i normalno ako 8 sati radi, 8 se sati zabavlja, 8 sati spava. Težimo ka tome da nam dan izgleda upravo tako, u 3 bloka. Često je prva životna situacija u kojoj nam netko challengira takav način života (8-8-8), upravo rođenje djeteta.

No zapravo, veliki dio Zemaljske kugle uopće ne živi tako. Postoje društva, i to puno njih, gdje su noći jako bitan dio društvenog i drugih segmenata života. Zapravo, veći dio kugle je takav. Kao dosta ekstreman primjer bih navela pripadnike plemena zvano Piraha, iz Južne Amerike. Oni spavaju kroz 24 sata više puta po 15 min do 2 sata maksimalno. Nemaju jedan dugi blok spavanja, već puno kraćih. Sličan način spavanja imaju i druga društva koja nemaju pristup struji, a takav način spavanja su imali i naši preci prije industrijalizacije.

Takav, raskomadani san je ipak najčešće bifazičan tj. ima 2 faze. Neka plemena u svojim jezicima imaju posebne nazive za „prvi san“ i „drugi san“. Prvi san obično počinje oko 21-22 h, a završava nešto prije ponoći. Onda slijedi razdoblje aktivnosti pa opet spavanje oko 3-4 ujutro. No zapravo postoje velike individualne varijacije i nema razdoblja kad baš svi u selu spavaju ili su svi budni. Uvijek netko spava, a netko je budan. Svih 24 sata je obilježeno žamorom i aktivnostima. Vrijeme noćne budnosti se iskorištava kako bi se obavili određeni poslovi. Npr. kako bi se pazilo da se vatra ne ugasi, kako bi se provjerio čudan zvuk koji dolazi iz grmlja, kako bi se brinulo o djeci koja spavaju ili ne spavaju, kako bi se držala straža ako je neka opasna životinja u blizini…

Spavanje u komadu je kulturološki uvjetovano, a ne biološki

Dakle, ovo čemu mi težimo, 8 sati spavanja u komadu, je poželjno u NAŠOJ kulturi i NAŠEM društvu. Uvelike je uvjetovano činjenicama da imamo struju i da se moramo dići za posao te raditi u komadu, a nakon toga se još družiti, zabavljati itd. U gore spomenutim plemenima, netko tko živi 8-8-8 bi bio proglašen jako problematičnim spavačem i neefikasnom i neprilagođenom osobom. Dakle, mi tako živimo i spavamo jer smo se prilagodili kulturi i normi, a ne zato što je to prirodno uvjetovano.

Evolucijski gledano, da bi neka kulturološka promjena postala čovjeku prirodna, ona mora biti dovoljno dugo prisutna u društvu. Mora imati vremena utjecati na naše gene. Način spavanja u komadu nije dovoljno dugo prisutan u našoj povijesti da bismo se mi rodili spremni na takav ritam, nismo se još tome prilagodili. Zato se spavanje u bloku uči, i to više godina. Neki ljudi se nikad ne uspiju prilagoditi, čak ni u odrasloj dobi, uvijek im je teško dići se za posao i ići spavati „na vrijeme“.

Isto vrijedi i za spavanje mladunčadi odvojeno od roditelja. Ljudski rod je toliko dugo spavao sa mladunčadi da nam geni još nisu prilagođeni na odvojeno spavanje. Zato je, opet evolucijski gledano, bedsharing/co-sleeping biološka norma. O bedsharingu u zasebnom tekstu.

Što je prirodno spavanje za bebe?

Bebe se rađaju sa samo 25% funkcije mozga. Ovih 75% se razvija u prvoj godini. Zato naše ljudske bebe ne hodaju i ne pričaju kad se rode. Jednako tako i nemaju neki uredan obrazac spavanja. I spavanje se, kao i hodanje, naime uči. Bebama je izazov i savladati gore opisani raskomadani ritam spavanja Piraha, a kamo li ovaj naš u bloku.

Prvih dana ili tjedana života bebe raspored spavanja je potpuno kaotičan. Slika 1 to izvrsno pokazuje.

spavanje beba

Slika 1. Spavanje bebe (gore) vs. spavanje odrasle osobe (dolje). Bebe spavaju u više faza, a odrasli u komadu.*

*Preuzeto iz: Charles L. Nunn, David R. Samson, Andrew D. Krystal; Shining evolutionary light on human sleep and sleep disorders, Evolution, Medicine, and Public Health, Volume 2016, Issue 1, 1 January 2016, Pages 227–243, https://doi.org/10.1093/emph/eow018

Mislim da je utješno vidjeti ovu gornju krivulju tj. „raspored“ spavanja novorođenčeta. Dakle, na slici se vidi da novorođenče (gornja krivulja) ima polifazičan san, tj. spava puno puta po malo. Donja krivulja pokazuje odraslog čovjeka iz industrijaliziranog društva, dakle ne pripadnik plemena nego recimo vas i mene. Mi spavamo u komadu. Da bi se došli od gornje do donje krivulje potrebno je vrijeme. Nekom su potrebni tjedni, a nekom mjeseci, nekom godine.

Sad bar znate da niste jedini čije dijete „ne spava“, ima „problema sa spavanjem“ i sl. To je normalni obrazac spavanja za dob, to nisu problemi. Kako djetetov mozak sazrijeva, san polako postaje „uredniji“. Prvo se polako ukazuje raspored sa 2 dnevna spavanja i dužim noćnim, a nakon još nekog vremena dijete prelazi na jedno dnevno i jedno noćno spavanje. Kada bi se taj uredniji san trebao dogoditi? Onda kad se dogodi. Kod nekog djeteta jako brzo, kod nekog nakon par godina.

Hoće li beba prespavati noć sa 6 mjeseci?

Kod nas se to da beba prespava noć očekuje sa nekih 6 mjeseci. 6 mjeseci je općenito predstavljeno kao nekakvo doba kada bi beba najednom trebala početi biti „samostalnija“. Trebala bi manje dojiti, početi prelaziti na krutu hranu, „bolje“ spavati. Ali, i tih 6 mjeseci smo izmislili mi. U bebinom organizmu se ne dogodi ništa revolucionarno eda bi ona najednom postala drugačija.

Tako ako imate recimo četverogodišnjaka koji ne prespavljuje noć, znajte da vrlo vjerojatno imate skroz zdravo dijete kojem samo treba malo duže da se nauči spavati onako kako se od njega očekuje.

Dakle, ne postoji pravilo kako bi beba trebala spavati. Ne postoji neki zdravi raspored koji bi sve bebe trebale slijediti. Bebe ne znaju za rasporede. Mi smo izmislili rasporede, a bebe poznaju samo ono što dolazi prirodno i nagonski.

Što ovo sve znači za roditelje?

Znači da se mi roditelji trebamo prilagoditi bebi i naučiti nove obrasce spavanja i odmaranja.

Odlična prilika za učenje novog obrasca je rooming in u rodilištu. Moje osobno mišljenje je da je rooming in izvrsna prilika majci da počne s učenjem kako se odmarati u skladu s bebinim ritmom.

Jedan od najgorih savjeta koje sam kao buduća majka dobila, bio je – naspavaj se u bolnici jer doma nećeš moći. Zašto je to loš savjet? Zato što vas i dijete zakida za mogućnost noćnog dojenja koje je izuzetno bitno. Također vas zakida za priliku iskorištavanja instinkata i prilagođavanja na nov način spavanja u samim počecima života vaše bebe. Lakše je usvajati nove vještine (novi obrazac spavanja i odmora) ako krenete odmah nego nakon 3 dana.

Zašto uopće mislimo da je normalno da beba prespavljuje noć? Kako je nestandardno postalo norma?

1970ih i 1980ih su se u Americi počele provoditi prve studije tj. proučavanja spavanja. Ta proučavanja su uključivala razna mjerenja djeteta dok spava. Npr. EEG i izmjenu REM i nonREM faza spavanja, frekvenciju disanja, frekvenciju srca, tlak.

Tih godina dojenje u Americi (i drugdje u svijetu) nije bilo in, i većina je djece bila hranjena adaptiranim mlijekom. Također su bebe spavale same u sobi i to cijelu noć u komadu zahvaljujući tzv. sleep trainingu tj treningu spavanja koji se zasniva na tzv. CIO (cry it out) ili pusti ga da plače. Bočica i sleep training su bili kulturološka norma i smatralo ih se standardom. Zapravo, u SAD-u je to i danas norma.

Rezultati tih studija uzeti su kao normala i još i danas rezoniraju kao poželjni nalazi na djetetu koje spava. Znači, ako bi ispitivali dijete koje doji i spava s mamom u krevetu i ono bi imalo drugačije nalaze EEG-a, tlaka, otkucaja itd., te nalaze bi se proglasilo patološkima jer se nisu podudarali s nedojenom djecom podvrgnutom sleep trainingu.

U tim studijama su potpuno zanemareni etnološki podaci, podaci iz drugih kultura te podaci o spavanju primata. Zato je u znanstvenoj zajednici co-sleeping bio dugo proglašavan kao nesiguran i nestandardan. Zaključeno je da je za djecu dobro da spavaju sami u sobi i to cijelu noć. Definicija dobrog i zdravog djeteta je postala dijete koje spava samo i to cijelu noć.

Za kraj ovog dijela

Naša zapadnjačka kultura teži ka tome da se dijete što više prilagodi roditeljima. No, postoji nerazmjer onog što nam dijete može dati, što mu je evolucijski i biološki uvjetovano i onog što mi roditelji očekujemo. Dijete se hoće naučiti spavati i jednom će početi prespavljivati noć, samo što će se, kod većine djece, to dogoditi (puno) kasnije nego što mi očekujemo. Ali to je normalno i to je tako. Jedino što možemo je prilagoditi se.

Moram naglasiti da ako imate bebu koja apsolutno tolerira spavanje u svom krevetiću i prespavljuje noć, da je to sasvim u redu. Mogu vam samo čestitati jer imate unicorn baby! Uživajte, i vaše dijete je normalno kao i ono koje ne spava samo i ne prespavljuje noć. Doduše, postoje rasprave o tome treba li bebu mlađu od 6 tjedana, koja još uspostavlja dojenje, buditi i hraniti noću ili ne. O periodu uspostave dojenja ću pisati, ali moj zaključak je da većinu beba mlađih od 6 tjedana treba buditi kako bi obavile bar 1-2 podoja u razdoblju od 1 do 4 ujutro. No, nakon 6 tjedana pod uvjetom da dijete dobro napreduje i ima dovoljno podoja u 24 h, može ga se pustiti da spava.

Detaljnije o buđenju noću čitajte u tekstu Spavanje beba: Zašto se bebe bude noću i zašto je to dobro. O tome gdje bebe spavaju detaljnije u tekstu Bedsharing: Smije li dijete spavati s roditeljima u krevetu.

 

Prijavite se na online tečaj Prva 3 mjeseca: Dojenje, spavanje, grčevi.

Ugovorite online savjetovanje o dojenju, izdajanju, dohrani.

Prijavite se za newsletter.

Postavite pitanje o dojenju, izdajanju ili dohrani.

Korišteni izvori:
  1. Trevathan WR. Evolutionary Medicine Annu. Rev. Anthropol. 2007;36:139–54
  2. McKenna JJ., McDade T. Why babies should never sleep alone: A review of the co-sleeping controversy in rekation to SIDS, bedsharing and breastfeeding. Paediatric Respiratory Reviews (2006) 6, 134-52
  3. McKenna JJ et al. Infant-Parent Co-Sleeping in en evolutionary perspective: Implications for understanding infant sleep development and the SIDS. Sleep 1993;16(3):263-82 https://cosleeping.nd.edu/assets/32495/infant_parent_co_sleeping_in_an_evolutionaryperspective_mckennaetal_1993.pdf
  4. McKenna JJ Ball HL Gettler LT. Mother-infant cosleeping, breastfeeding and sudden infant death syndrome: what biological anthropology has discovered about normal infant sleep and pediatric sleep medicine. Am J Phys Anthropol 2007;50:133–61
  5. Gettlert LT McKenna JJ. Evolutionary perspectives on mother-infant sleep proximity and breastfeeding in a laboratory setting. Am J Phys Anthropol 2011;144: 454–62.
  6. Ekirch A. Segmented sleep in preindustrial societies. Sleep 2016;39:715–6.
  7. Evans DS Snitker S Wu S-H et al. . Habitual sleep/wake patterns in the Old Order Amish: heritability and association with non-genetic factors. Sleep 2011;34:661–9.
  8. Charles L. Nunn, David R. Samson, Andrew D. Krystal; Shining evolutionary light on human sleep and sleep disorders, Evolution, Medicine, and Public Health, Volume 2016, Issue 1, 1 January 2016, Pages 227–243, https://doi.org/10.1093/emph/eow01
258870cookie-checkSpavanje beba: Očekivanja vs. stvarnost

Leave a comment