Napisala sam par tekstova o spavanju beba (dostupna ovdje), a bez da sam i u jednom članku opisala svoje iskustvo. To je neobično za mene jer obično u svim tekstovima napišem bar nešto. Pa evo sad tekst o tome kako moja djeca spavaju.
Iskreno govoreći, postoji razlog zašto ni u jednom tekstu nisam spomenula sebe. Zato što….evo ga…
…sad ću izreći….
….wait for it….
Ja nisam neispavana.
Ne poistovjećujem pojam roditeljstvo sa pojmom neispavanost. Ako me pitate što želim više od ičega, odgovor neće biti naspavati se. Zato nisam spominjala sebe jer sam pretpostavljala da će tekstove čitati većinom roditelji malih nespavača. Glupo mi je bilo napisati „Bebe ne vole krevetiće, bebe ne prespavljuju noć, ali kod mene nije tako.“
Daleko od toga da ja ne razumijem roditelje koji jesu neispavani, iscrpljeni, umorni. Također, daleko od toga da imam super trikove ili da sam odlična majka koja zna tajnu kako natjerati djecu da spavaju. Ovaj tekst nije namijenjen pametovanju jer stvarno nemam o čemu pametovati. Samo dijelim svoja iskustva jer je ovo ipak blog.
Imam dvoje djece, dva sina. U trenutku pisanja ovog teksta (početak 2019. god.) imaju 3 i 1 godinu. Potpuno su različiti u svakom pogledu pa tako i po pitanju spavanja. Također, i ja sam bila drugačija kao osoba kad sam rodila prvo dijete i kad sam rodila drugo dijete. A bome mi se i nivo znanja o ponašanju beba i spavanju drastično razlikuje prije i sada. U nastavku su moja iskustva.
Prvo dijete
Naše prvo dijete je unicorn baby. Tko ne zna što je to, nek pročita početak teksta Spavanje beba: Očekivanja vs stvarnost.
To dijete je od prve noći spavalo u svom krevetiću, u svojoj sobi, uz možda jedno do dva buđenja za hranjenje na početku, a nakon možda 2 mjeseca niti to.
Možda se pitate zašto je osoba koja sad propagira barem room sharing, ako već ne bedsharing (vidi tekst o bedsharingu) i dojenje po cijele noći, uopće stavila dijete da tako spava. Odgovor je: Tada nisam imala BLAGOG POJMA o bebama, njihovom normalnom ponašanju, o tome kako spavaju, koliko je noćno hranjenje bitno… Nisam znala APSOLUTNO NIŠTA. Ali ono, baš baš ništa.
Jest da sam završila medicinu, ali to mi je dalo znanje o bolestima koje mogu zadesiti dijete, koliko grama treba dobivati dnevno, koliko mililitara tekućine unositi, koje motoričke testove treba zadovoljiti ovisno o dobi, ali ne i o tome kako se ZDRAVA beba PONAŠA i kako ZDRAVA beba SPAVA.
Mislim da puno roditelja (ili svi?) dočeka bebu s takvim (nikakvim) predznanjem o ponašanju beba. Razlika između mene i većine roditelja je ta što sam ja dobila unicorn baby, a oni nisu. Mislila sam da beba treba spavati u svom krevetu, u svojoj sobi, nije mi padalo napamet ništa drugo, tamo sam ga stavila, i tamo je i spavao.
Bila sam dovoljno luda da mislim da je njegovo noćno ponašanje posljedica moje smirenosti i ne znam kakvih super roditeljskih sposobnosti. Pripisivala sam sebi i mužu činjenicu da nam sin odlično spava i bila sam uvjerena da drugi nešto krivo rade.
Evo mali uvid u to kako je to imati unicorn baby.
To dijete je samo išlo spavati.
Ne lažem, ne izmišljam i nemam kriva sjećanja. Kad je bio skroz mali, kada bismo uočili znakove umora (zijevanje, trljanje očiju), dali bi mu pusu i stavili ga u krevetić. On bi u nekom polusnu gledao svoje rukice, malo njima mahao, nešto kao pjevao i sam zaspao u roku 5 min. I spavao 4-5 sati.
Sada kada znam puno više o bebama, nemam dobro mišljenje o tim dugim blokovima spavanja kod male bebe. Ali o tome pišem u puno drugih tekstova.
Imali smo i problema zbog tog spavanja, opisana su u tekstu Hranjenje na bočicu: Paced bottle feeding. Zbog doživljenih problema opisanih u tom tekstu se sad ne bunim na noćna dojenja. Više o noćnom dojenju vidite u tekstu Spavanje beba: Zašto se bebe bude noću i zašto je to dobro. Više o tome zašto dugi blokovi spavanja nisu dobri, pogotovo dok traje uspostava dojenja, vidite u tekstovima Kako nastaje mlijeko, Kako pratiti unosi li dojeno dijete dovoljno mlijeka.
Kad je bio veći, npr. 18 mj., navečer prije spavanja bismo čitali slikovnicu. On bi se samo odjednom ustao, rekao „U krevet“, mi bi ga odnijeli u krevet, dali pusu i to je to. Zaspao bi u roku 10 min. U tih 10 min je sneno gledao, izgledao je kao da reminiscira dan ili nešto razmišlja. I onda bi samo zaspao.
Samo da naglasim, uvijek smo čekali znakove umora i tad bismo ga stavljali na spavanje. Nismo forsirali rasporede i „sad je x sati, moraš ići spavati iako si u jeku igre“. Mislim da je to dobar „trik“. Mislim da se djeca onda nekako spontano prilagode ipak na neki svoj raspored, ali bez forsanja. Nekad bi ga umor savladao oko navečer oko 20, nekad 19, nekad 20:30.
Njegovo unicornstvo se nastavilo sve dok nije, sa godinu i 11 mjeseci, dobio brata. Par dana po dolasku brata, počeo se buditi noću, tražiti mlijeko. Ili ne bi ništa tražio, samo bi htio da netko bude pored njega. Vrlo razumljiva reakcija malog djeteta na dolazak brata u njegov mali život. No, i jako naporno za roditelje.
Kako sam ja dojila novopridošlu bebu, ta noćna bdijenja je većinom odrađivao muž. Koji je naravno ujutro morao na posao. Taj period stvarno nije bio lak. Pokušali smo si olakšati tako što smo mu nudili da spava u našem krevetu. Pokušali smo ga noću prenijeti k sebi. No, nije htio! Plakao bi i govorio „u svoj krevet“. Eto, u toj prilici nam se unicornstvo obilo o glavu! Koje li životne ironije. To razdoblje je trajalo par mjeseci, možda i pola godine.
Pomagali smo si tako da smo iskoristili bake i dede. Nekad bi netko od njih spavao u dnevnoj sobi i išao tješiti i sjediti kad bi se dijete oglasilo. Nismo puno puta imali takav aranžman, ali tih par puta nas je spasio.
Ponekad baka ili deda ne bi bili kod nas noću, ali bi došli u neko doba prije podne za vikend pa bi ili ja ili muž ili oboje odspavali sat-dva-tri. Nakon 6 mjeseci se noćno buđenje značajno prorijedilo pa više nismo trebali uslugu noćnog bdijenja baki ili deda. Da nismo imali njih, ne znam što bismo. Sigurno ne bih pisala „ne poistovjećujem roditeljstvo s neispavanošću“.
Lako je biti general nakon bitke ili što bih sad napravila drugačije
Ne bih ga stavila u odvojenu sobu.
Spavanje djeteta u sobi s roditeljima smanjuje rizik od SIDS-a (više u tekstu o bedsharingu). Mi smo njega obilazili noću, vrata između njega i nas su bila otvorena i osluškivala sam kako diše. Nije da smo ga ostavili i ajde bok. Ali ipak, sada si mislim da je jako hrabro ili ludo ostaviti dijete u odvojenoj sobi.
Zatim, ne bih ga puštala 5-6 sati noću bez hranjenja, gore sam stavila linkove na tekstove gdje piše zašto. Sve što sam tad mislila da su super karakteristike, zapravo mogu postati veliki problemi.
Sada kada ima 3 godine, spava i dalje u svom krevetu, tu i tamo treba utjehu noću. Tad ga obilazimo ili sjedimo pored njega. Ponekad kad ružno sanja, dozvoli da ga stavimo s nama u krevet. Moram priznati da mi fali noću. Pogotovo jer mlađi sin spava s nama, i u cijeloj toj priči mi fali i on. Sada bih najrađe da imamo ogroman krevet u kojem smo svi. Ili da je njegov krevet pored našeg.
Drugo dijete
Drugo dijete nam je tipična beba. Tipična znači beba opisana u tekstu Spavanje beba: Očekivanja vs. stvarnost. Ukratko, spava s nama, doji puno po noći, dugo se uspavljivao isključivo sisanjem ili ev. babywearingom. I sad, sa godinu dana, se uspavljuje prije noćnog spavanja sisanjem. Dnevna spavanja odrađuje teta čuvalica vozanjem u kolicima.
U novorođenačkoj fazi, spavao je na meni. Znači noću bih ja bila u laidback položaju, on na meni. Mislim da sam prva 3 mjeseca sve noći provela u polusnu, bez imalo dubokog spavanja, pazeći jel diše i da mi ne bi pao ili da se ne bih počela okretati. I što je najbolje, nisam bila pretjerano umorna nakon takve noći. Dr James McKenna, stručnjak na području spavanja beba, kaže da mame spavaju drugačije. Na svom primjeru bih rekla da je to istina. Kao da sam se prilagodila bebi i to mi je nekako bilo prirodno. Spavala sam plitko, ali mi je to postala nova normala. Preko dana sam ponekad dala bebu mužu ili bakama/dedama, i on bi spavao na njima dok sam ja odspavala u krevetu.
Kad je navršio cca 3 mjeseca, počela sam eksperimentirati sa stavljanjem u njegov krevetić nakon što bi zaspao. U prvo vrijeme bi se odmah probudio pa sam odustala od stavljanja u krevetić. Ali sam nakon par dana pokušala opet. I opet se budio. Sve dok jednom nisam opet išla probati, i samo je nastavio spavati u krevetiću.
Od tad je dnevna spavanja odrađivao u krevetiću (nakon što bi se uspavao dojenjem). Za noćno spavanje bi se također uspavljivao dojenjem, onda bih ga prebacila u krevetić. Tamo bi ostao do idućeg podoja (znači neka 2-3 sata), onda bih ga prebacila sebi u krevet do jutra jer sam znala da slijedi dojenje svakih sat do dva i da mi se ne da vraćati ga u njegov krevetić.
Mislim da imam sreće jer sam između prvog i drugog djeteta puno čitala o spavanju, dojenju itd. tako da me način spavanja drugog djeteta nije iznenadio i preskočila sam faze isčuđavanja i proglašavanja da imam dijete koje ima problem sa spavanjem.
I za kraj
Zaključno mogu reći da smatram da treba čitati o tome kako bebe spavaju, lakše je kad znaš što je normala i što očekivati. Problem je što ima puno junk literature koja vas uvjerava da bebe odmah trebaju raspored, da je spavanje s roditeljima a priori loše, da je uspavljivanje na sisi loše. Mislim da su moji tekstovi izvrstan početak za učenje o bebama. Također, ja sam se uvjerila da je stvarno potrebno selo da bi se podiglo dijete. Puno je lakše naspavati se uz pomoć baka i deda. Nije sramota tražiti pomoć!