Baš sve žene mogu isključivo dojiti? Sve će biti ok ako se malo više potrudite? Hm… Jedna divna mama, zovimo je Lukina mama, podijelila je sa mnom svoje iskustvo dojenja uz nedovoljnu produkciju mlijeka. Dozvolila mi je dijeljenje priče sa vama i zahvaljujem joj na tome od sveg srca. Što kad mlijeka jednostavno nema dovoljno? Uz svo znanje, stručnu pomoć, trud…jednostavno ga nema dovoljno.
Tekst je prenesen u cijelosti dolje, ali prvo objašnjenje 2 kratica koje Lukina mama koristi u svom tekstu. Kratica SNS znači Supplemental Nursing System, u nas poznat i kao sustav za relaktaciju. Izgleda ovako:
U ovu vrećicu se stavi adaptirano mlijeko ili izdojeno majčino mlijeko. Bit je da dijete doji, a istovremeno kroz cjevčicu koja mu ide u usta dobije i nadohranu. Sustav služi izbjegavanju bočice da se dijete ne bi naviklo na nju i počelo odbijati dojku te uštedi vremena jer se izbjegava dvostruki posao (dojenje pa onda još hranjenje nakon dojenja).
IGT je kratica za insuffcient glandular tissue ili nedovoljno razvijeno žljezdano tkivo. Naime, dojka se sastoji od masnog tkiva i od žljezdanog tkiva, žljezdano je ono koje proizvodi mlijeko. Mame sa IGTom ga nemaju dovoljno ili ono nije skroz funkcionalno, dakle one ne mogu proizvesti dovoljno mlijeka.
Čitajte iskustvo Lukine mame te moj komentar ispod.
Priča Lukine mame:
„Luka je rođen hitnim carskim rezom nakon uredne, gotovo savršene trudnoće. Ništa od zlatnog sata, prvog podoja, maženja i upoznavanja s bebicom. Bilo mi je užasno žao, ali dobro, mislim si, sumnjam da će nam dojenje propasti zbog toga. Nakon dva dana su sestre tražile dopuštenje da nahrane bebana adaptiranim mlijekom jer je već gotovo izgubio onih 10% porođajne težine (iako je dojio non-stop). Prvi šok.
U trudnoći sam se stvarno puno informirala o dojenju. Pročitala sve Rodine članke, otišla na seminar o dojenu, pogledala Mliječnu stazu, pratila Rodinu SOS grupu za dojenje. Stvarno sam mislila da sam spremna. U tom sam trenutku bila ljuta na osoblje bolnice jer sam mislila kako im je lakše nahraniti bebu adaptiranim nego meni pomoći s dojenjem. Danas znam bolje. Ali naravno, dala sam dopuštenje. Pretpostavila sam da mi mlijeko kasni jer sam rodila carskim. Ni u jednom trenu nisam posumnjala da će “nadoć”, jer svaka žena može dojiti. Samo 5% njih ne može (they said) i naravno da nisam ja jedna od njih. Međutim, nikad nije nadošlo. Zadnji dan u bolnici se pojavilo nekakvo mlijeko. Nije bilo nikakve prepunjenosti. Dojke su se činile kao i uvijek. Ali mislila sam, to je to.
Kad smo izašli iz bolnice, odlučila sam da neću davati adaptirano (jer to će nam samo zeznuti dojenje) nego ćemo puno dojiti i mlijeko će se povećati. Treba se oduprijeti iskušenju da se dijete nahrani bočicom, stisnuti zube, beskrajno dojiti i sve će doći na svoje. Tako to ide, ne? Znala sam da novorođenčad puno vremena provede na dojci, ali Luka se doslovno nije skidao s cice. Dvije noći za redom sam probdjela s njim na dojci. Čim bi ga probala maknuti, plač. Bila sam toliko umorna da ga više nisam mogla držati, a ni sebe (jesam li spomenula da sam 4 dana u bolnici odspavala 3-4h, ukupno?). Osim toga, prošlo je par dana otkad smo izašli iz bolnice, a Luka nije kakao. Patronažna mi je potvrdila da novorođenčad puno cica, a što se stolice tiče, neke bebe jednostavno ne kakaju svaki dan. Čak sam zvala i Vinogradsku i oni mi potvrdiše da je to normalno (jao).
Nakon što je utvrđeno da Luka gubi na težini, unatoč neprestanom dojenju, postalo je očito da nemam dovoljno mlijeka. Šok, nevjerica i suze, dodatno potaknuti umorom i podivljalim hormonima. Nikad se nisam gore osjećala. Svi mogu dojiti samo ja ne mogu. Počeli smo hraniti Luku adaptiranim. Prvom prilikom, kad je Luki bilo 10 dana, smo otišli do IBCLC savjetnice u DZ Črnomerec. Anđeo od žene. Ona nam je predložila da za nadohranu koristimo SNS jer je moj cilj i dalje bio dojenje. Odustajanje u tom trenu nije dolazilo u obzir. Osim što smo imali 10-15 podoja dnevno koji su traaaajali, sam još 7-8 puta izdajala nakon podoja da potaknem proizvodnju. Tako sam nastavila par tjedana. Nakon toga smo izbacili izdajanje i ostali na cicanju sa SNS-om. Cilj je bio koristiti SNS prvih 6 tjedana kako Luka ne bi razvio preferenciju za bočicu, a nakon tog perioda je bilo relativno sigurno dati mu par flašica dnevno bez da odbaci cicu. Ali, nakon tih 6 tjedana malac NIKAKO nije htio bočicu, tako da smo zapeli s SNSom htjeli ne htjeli, jer ja i dalje nisam imala dovoljno mlijeka. Imala sam dovoljno za pola – 2/3 njegovih dnevnih potreba (550-600 ml). Tako je ostalo do kraja mojeg dojilačko-izdajalačkog staža.
Stvari su se nekako ustabilile, navikla sam se na te cjevčice iako su mi išle na živce. Uvijek sam imala problema s namještanjem, jer ako se cjevčica pomakne doslovno milimetar bebi u ustima, mlijeko nikako ne teče, beba se umori i zaspe polu-sita. Da ne spominjem trajanje podoja. S nekih 2 i pol mjeseca je mali počeo odbijati dojku. Postepeno kroz tjedan-dva ju je odbijao u potpunosti. Već sam spomenula da ni bočicu nije htio. Sljedeća dva i pol mjeseca je jeo samo u snu. To je izgledalo otprilike tako da nismo gotovo uopće izlazili iz stana. Razmišljala sam samo o tome kako ću ga opet uspavati i nahraniti. Cijeli dan smo vrtili u krug uspavljivanje i hranjenje.
Najgore bi bilo kad bih ga konačno uspavala, stavila na dojku, on bi povukao par puta i probudio se. I dalje gladan, naravno. I znam da će proći par sati dok ga opet ne uspijem uspavati i nahraniti. Veliki je izazov bio i promijeniti stranu tijekom podoja. Najgore od svega je bilo to što sam i dalje trebala SNS pri svakom podoju. Doslovno sam u svakom trenu morala imati smiksan AD i instaliran spremnik na sebe sa cjevčicama zaljepljenim na bradavice, jer sam morala biti spremna kad zaspe.
Svugdje sam čitala da taj štrajk traje nekoliko dana (!!) Nema što nisam probala, ali ništa nije pomoglo. Na kraju je to postalo previše stresno i počela sam biti upornija s nuđenjem bočice. I tu sam isprobala sve trikove koje sam našla na netu, različite bočice…Nakon otprilike dva tjedna neuspjeha, upalilo je isto što i sa cicom. Kad je zaspao, dala sam mu bočicu. Kad je počeo vući, osjećala sam se spašenom. U početku je jeo samo tako (ali barem se najeo pošteno), ali s vremenom je prihvatio bočicu. To je bilo s njegovih 5 mjeseci. Od tad sam se počela izdajati i hraniti ga na bočicu. Još smo neko vrijeme zadržali noćne podoje, ali ukinuli smo ih na kraju jer je slabo vukao.
Koliko je god izdajanje bilo naporno, jer ipak je to posao, bilo mi je neusporedivo lakše nego dojenje u onakvim uvjetima. Konačno sam mogla razmišljat i o drugim stvarima, ne samo o hranjenju, iako sam se izdajala 5-6 puta dnevno, zbog pola njegovih dnevnih potreba. Izdajala sam do njegovih 9 mjeseci (i kombinirala s ADom).
Nakon što sam bila već pri kraju staža, naišla sam na knjigu za koju bih voljela da sam ranije dobila u ruke, Finding sufficiency, Diana Cassar Uhl. Osim što nudi praktične savjete za dojenje ženama sa smanjenom produkcijom, dobrim dijelom obrađuje i temu kako se s tim nositi. Također mi je razjasnila i uzroke smanjene produkcije. Preporučila bih je svakome tko ima takvih problema. I naravno, veliku sam pomoć i podršku dobila u DZ Črnomerec. Također, našla sam super support grupu na Facebooku, IGT and low milk supply support group, gdje svi znaju što je SNS i nitko ne osuđuje jer ISKLJUČIVO ne dojite.“
Na moj upit što bi učinila u slučaju druge trudnoće, bi li dojila, Lukina mama odgovara:
„Nekako se nadam da će se u idućoj trudnoći stvari malo bolje posložiti. Razmišljala sam o tome i iskreno nisam sigurna. Vjerojatno bih napravila isto, ali se ne bi toliko ubijala u pojam s količinom mlijeka koje imam, odnosno koliko ADa moram dodavati. Svakako bi dojila opet, al mislim da bi malo opuštenije pristupila svemu.“
Moj komentar na priču Lukine mame čitajte u Zašto je važno pričati o IGT-u.