“Kada bih mogla vratiti vrijeme u 2017., dok sam nosila svoju mlađu kći, i šapnuti si par riječi-rekla bi dvije stvari:
1. istraži sve o kratkom frenulumu jezika-na engleskom, i
2.potraži rješenje u inozemstvu.
Krajem ljeta 2017., postala sam drugi put mama. Veselila sam se dojenju, imala sam dobro iskustvo sa starijom kćeri. Znala sam da će biti teško u početku, ali i da me nakon tih prvih par tjedana čeka nagrada. Prekrasno, povezujuće iskustvo dojenja.
Nažalost, ovaj drugi dio, nagrada, nije se dogodio.
Početak je bio (očekivano) težak, ali stvari nisu s vremenom išle na bolje. Slabo je napredovala na težini, slabo otvarala usta, bila je dosta nemirna, loše spavala. Dojenje je i nakon nekoliko tjedana bolno, ima plitki hvat, imam osjećaj da mi žvače bradavice. Pokušavam promijeniti položaj, dobiti dublji hvat, ali ništa ne pomaže.
Počinjem se izdajati, napokon počne bolje dobivati na težini. Ali, i često bljuckati i podrigivati. Ima i grčeve, stalno želi biti na rukama. Vrišti kad ju polegnem, vrišti u ležaljci. Suprug se vraća na posao, ostajem sama s curama i izdajanje više nije opcija.
Na sistematskom s dva mjeseca govorim pedijatrici simptome. Ona misli da je sitna (rođena s 3040 g), teško joj je vući, brzo se umara. Hraniti ju češće. Moguće da ima i refluks, bebe to znaju imati, bude bolje s oko 6 mjeseci.
Nekoliko dana nakon toga, prilikom presvlačenja, učini mi se da je prestala disati. Zovem supruga, dignem je, glasno udahne i onda ne diše 5-6 sekundi. Slini, udahne jednom i opet ne diše nekoliko sekundi. I tako 10-ak minuta… Zovemo hitnu pomoć, stanje se smiri. Liječnik pregleda dijete-vitalni znakovi u redu, dijagnoza – dojenačke kolike. Inzistiram da nas vozi u dječju bolnicu.
U bolnici nas primi specijalizantica. Pregleda dijete i kaže da ako nije poplavila da je bezopasno. Primit će nas na odjel na opservaciju. Ja sam dobila zadatak da je promatram i prijavim ako bljucne. Obavimo ultrazvuk abdomena i RTG pasažu jednaka zbog sumnje na refluks. Nalaz uredan, nema refluks. Gledaju me kao luđakinju… (“pa sve bebe bljuckaju, ne morate zato ležati u bolnici”). Tih nekoliko dana nije imala problema s disanjem.. Nije ni obilno bljuckala (nikada nije, obično je bljuckala male količine, ali gotovo nakon svakog hranjenja..). Ne znaju što bi s nama.
Nakon 4 dana, odlazimo kući s preporukom dohrane adaptiranim mlijekom (zbog sporog napredovanja na težini), kontrola za 3 tjedna. Vratila sam se kući u groznom psihičkom stanju. Instinkt mi je govorio da nešto nije uredu, a svi ostali-da pretjerujem i da budem sretna jer imam zdravo dojenče.
Ne znam što bih drugo, pa radim ono što liječnici mrze-počinjem tražiti odgovore na internetu. Srećom, odlično se služim engleskim. Jedne večeri, upišem u tražilicu sve njene simptome odjednom. I shvatim da se ona savršeno uklapa u sliku ankiloglosije. Nađem klasifikaciju, ima tzv. submukozni frenulum, vidljiv samo ako se jezik podigne prstima. Shvatim otkud simptomi refluksa-guta puno zraka. Ponekad bljucne(vidljivo), a ponekad joj sadržaj želučića istovremeno napuni usta i nosić i zbog toga ostaje bez daha!!!
S obzirom na dohranu adaptiranim mlijekom počela je dobro napredovati. Ali, uz veće količine mlijeka, i simptomi se pogoršavaju. Bljucka i U SNU. Prebacujem je u svoj krevet, spavam kao zec, ne ispuštam je iz vida ni sekunde, i molim boga da čujem ako prestane disati. Nekoliko puta tjedno je grabim iz sna na zvuk hroptanja i lupkam po leđima.
Počinjem eksperimentirati s bocama. Probala sam 7 anatomski različitih oblika bočica. Jedna sa skroz malom uskom dudom je nekako najbolje funkcionirala. Iako je imala problema i s pijenjem iz bočice (gutanje zraka, coktanje, curenje mlijeka u kutu usana, zagrcavanje, kašljanje, štucanje, podrigivanje i bljuckanje nakon SVAKOG OBROKA).
U dobi od 4 i pol mjeseca (i nekoliko odlazaka raznim liječnicima), napokon dobijem potvrdu da ona IMA kraći jezični frenulum. I da se zahvat (u općoj anesteziji) ne radi tako malim bebama… I da ne znači da ona ima navedene tegobe zbog jezika, i da ne mogu garantirati da će joj nakon zahvata biti bolje…
Ipak odahnem. Nisam luda.. Vidjet ćemo hoće li imati problema s kašicama i krutom hranom pa se vidimo za 4 mjeseca na kontroli.
Čitam simptome vezane uz jedenje kašaste i krute hrane, da budem spremna kad krenemo s dohranom.
Nemam sreće, ima sve simptome. Jezik stalno u retrakciji, ne mogu joj normalno smjestiti žlicu u usta, srče hranu sa žlice, nešto proguta, nešto pljune, nema lateralnih pokreta jezika, jede malo i brzo gubi interes za hranu. Premješta hranu prstima po ustima jer ne može jezikom, hrana joj se za lijepi za nepce jer ne može očistiti nepce jezikom, često se zagrcne. Veseli se obroku, ali na kraju pojede par žličica. Užasno frustrirajuće. I za nju i za mene. Obavim još nekoliko pregleda u nadi da ću prije riješiti problem. I svugdje dobijem – ili tvrdnju da ona nema kratak frenulumu, ili da ti simptomi nisu zbog jezika.
Moju kćer je (vezano uz jezik) pogledalo ukupno 9 specijalista (gastroenterolog, fizijatar, stomatolog, dva oralna kirurga, maksilofacijalni kirurg, pedodont, otorinac i logoped). Dobila je četiri (pogrešne) dijagnoze-kolike, refluks, hipertonus i alergija na formulu..
Da, ja sam većinu njene prve godine provela po pregledima sa zdravim djetetom.
Zahvat smo uspjeli dogovoriti i obaviti kada je imala 13 mjeseci. Do tada je jela isključivo kašastu hranu.
Zahvat je trajao 10-ak minuta, tri šava pod jezikom. Ukupno jedno jutro u bolnici. Nije djelovala kao da je boli. Normalno je jela i spavala. Tri tjedna nakon zahvata prvi puta je isplazila jezik preko donje usne. Čitala sam da im treba vremena da shvate kako koristiti svoj “novi”, slobodan jezik pa nisam forsirala krutu hranu. Pomalo, u slijedeća 3 tjedna počela je jesti kuhano povrće, bananu, kruh s namazom, paštu, variva.
Trebalo joj je sve skupa još 4-5 mjeseci da nauči žvakati, premještati hranu po ustima i gutati normalno. I sada jede sve.
Ponekad razmišljam što bi bilo da nisam na vrijeme pročitala sve o frenulumu? Možda bih mislila da me zeza s tim pljuvanjem hrane, da je izbirljiva, da nije spremna za kašice. Možda bih forsirala? I tako je dovela u opasnost da se uguši?
Želim naglasiti još nešto. Iako je moja kći imala ozbiljnih problema i puuuno simptoma-to nije pravilo. Mnoga djeca će imati tek nekoliko simptoma, ili čak ni to. Dok će nekoj drugoj djeci funkcija jezika biti znatno smanjena. Nemoguće je predvidjeti samo pregledom usne šupljine hoće li-i u kojem smislu, kratak frenulum utjecati na sisanje, gutanjem, govor.
Zbog toga je važno da se liječnici educiraju o ovoj temi. Na medicini se malo uči o tome. Većina liječnika, kada spomenete frenulum, očekuje da će u ustima vašeg djeteta vidjeti opnu do vrha jezika. Nešto više o tome znaju oralni kirurzi i stomatolozi. Ali, oni nikada ne vide novorođenče ili dojenče u svojim ordinacijama.
Ako ste imali sreće, pa je netko u rodilištu primijetio kratak frenulum (ili pedijatar na nekom od sistematski pregleda) možda ste i obavili frenulotomiju u prvim tjednima ili mjesecima. To se uglavnom odnosi na tzv prednje frenulume, koji su uočljiviji…
Djeca sa kratkim tzv. stražnjim frenulumom često prođu neprimijećeno.
Za kraj dijelim izjavu jednog američkog stomatologa koji je dugo proučavao ovu temu (kojom se obraća svojim kolegama i liječnicima) :
“Smjestite i držite vrh svoga jezika na desnima, ispod donjih sjekutića s unutarnje strane. Zatim, pokušajte gutati, jesti ili govoriti s jezikom u tom položaju. Za one koji ne primjećuju razliku ili se čvrsto protive obavljanju frenulotomija i frenektomija, poslat ću nekoga u vašu ordinaciju da vam zašije jezik za dno usne šupljine. Nakon tjedan dana shvatit ćete značaj kratkog frenuluma.””
Jedna mama