Od nas, majki, se puno očekuje. Da imamo karijeru, da budemo zgodne, dotjerane, duhovite, dobro raspoložene, da imamo “život”, da imamo društveni život, da vodimo kućanstvo, da budemo odlične supruge, seksi i privlačne, da djecu vodimo na aktivnosti, da putujemo itd itd itd.
I uz to sve, WHO nam također kaže da dojiti trebamo barem do kraja druge godine, a ako mi i dijete to želimo, i duže.
Dijete želi, tu nema sumnje. A šta je s nama? Želimo li mi?
Kao i puno stvari u životu, nije stvar samo u želji već i u mogućnosti, dostupnosti.
Budi savršena i doji u beskraj. Ali, kako??
Kako pobogu dojiti dugo i ispuniti sve ostale zahtjeve? Nema sise koja nas može zamijeniti. Žene na selu su nekad dojile jedna umjesto druge. Mama bi radila u polju, dijete bi sisalo baku. To je bilo normalno. Danas nije kulturološki prihvatljivo pa to otpada kao realna opcija.
Je li moguće imati i ovce i novce? Biti moderna žena koja ispunjava sve kućice na popisu i uz to biti majka dojilja do 5. godine djetetova života kao žene nekad?
Kako nemam odgovore, napisat ću kako se ja u svemu tome snalazim. Ja sam sretna što imam opciju dojiti dugo. Da imam drugačiji posao, tipa smjenski rad, dežurstva, duga poslovna putovanja, mislim da ne bih uspjela. Da nemam baka i deda servis koji je uvijek raspoloživ i dovoljno zdrav, mislim da ne bih uspjela. Da nemam muža koji me podupire u svemu i ravnopravno sve dijelimo (obaveze bla), mislim da ne bih uspjela. Da nemam tetu koja jednom tjedno dođe i pospremi i počisti, mislim da ne bih uspjela. Da nemam već spomenute bake i dede koji mogu skuhati ručak jer se nama ne da ili ne stižemo, mislim da ne bih uspjela. Da se na poslu ne smijem pojaviti u trapericama i tenisicama, već da imam neki dress code koji zahtjeva ikakav trud ujutro, mislim da ne bih uspjela.
Ne kažem ja da se to ne može bez svih gore navedenih povlastica, kažem samo da ja ne bih mogla.
Ima i stvari koje me živciraju. Nisam se 3 mjeseca stigla ofarbafi, nisam se stigla izdepilirati, a idem na svadbu za vikend. Nemam prijelaznu jaknu, nisam je stigla kupiti. Nisam pogledala ni jednu od serija o kojima svi pričaju.
Za sve to je dijelom krivo i dojenje jer od manjka sna nemam snage. Tj. imam snage samo za survival mode. Od manjka snage više jedem ne bih li se napucala energijom pa se debljam, i to me živcira. Pijem previše kave i imam žgaravicu.
A onda opet, taman kad sam na rubu, uđemo u dobru fazu i ne dojimo tako puno noću i život je lakši. Dojimo ujutro, kad dođem s posla i za uspavljivanje i jednom noću. I onda me potpuno napuste misli o prestanku.
Teško je biti žena. Meni osobno dojenje još uvijek više koristi (alat uspavljivanja npr) nego što mi otežava pa opstajem i dalje. Vidim benefite za dijete, pogotovo jer imam s čim usporediti. Al da mi je lako, nije.
Generalno mi se čini da je u našem društvu dugo dojenje (a ponekad i ikakvo dojenje) luksuz. Ja i dalje mislim da treba mijenjati društvo kako bi bilo humanije i dojenje-friendly, a ne mijenjati i izbacivati dojenje. Ali, mi smo u nekoj interim fazi. Kao društvo, imamo svijest o normalnosti dojenja i potrebom za dojenjem, ali i dalje postoje i sva ostala očekivanja kao da dojenja uopće nema.
Eto, možda ovo nekom pruži utjehu i da bar dio odgovora na pitanje jel samo meni teško, uspjevaju li svi dugo dojiti samo zato što su tako odlučili, jesam li loša majka ako mi je dosta.
The end