“Hranjenje dojenčeta je javnozdravstveno pitanje, a ne pitanje izbora stila života”. Na ovaj citat iz naslova sam naišla na Facebook-u, citat je American Academic of Pediatrics.
Da, da, da i da. Pitanje dojenja je javnozdravstveno pitanje. Zdravstveni sustav i ostatak drušva moraju majci i djetetu omogućiti dojenje. Tek tad možemo govoriti o slobodnom izboru žene.
Evo da se fokusiram na zdravstveni sustav, a ne ostatak društva. Od liječnika se može čuti kako ne žele pričati s majkama o dojenju jer ne žele raditi pritisak.
Moj odgovor:
Zdravstveni sustav nebavljem pitanjem dojenja zapravo tjera majku i dijete na nedojenje. Znači, itekako radi pritisak, a to je pritisak na nedojenje. Tek zalaganjem sustava, ženu i dijete dovodimo na normalu, ravnu crtu gdje joj je omogućeno dojenje.
2 primjera:
Beba i mama ne mogu nikako uspostaviti dojenje. Nepričanjem o dojenju ih guramo prema nedojenju. Ali, ako liječnik, primalja, patronaža imaju znanje, mogu napraviti procjenu dojenja i vidjeti u čemu je problem. I recimo znaju pregledati djetetovu anatomiju usta i znaju npr klasifikaciju po Kotlowu, prepoznaju skraćeni frenulum i naprave frenulotomiju. Svojim činjenjem su samo majku i bebu doveli iz minusa na nulu i omogućili im izbor dojenja.
Drugi primjer. Mama doji i razvije postporođajnu depresiju. Liječnik zna da postoje npr. protokoli Academy of Breastfeeding Medicine, Lactmed baza i InfantRisk centar. Pronađe lijek kompatibilan s dojenjem. I opet, doveo je majku i bebu na nulu, dao im izbor dojenja.
Nečinjenje je pritisak na nedojenje.
A javnozdravstvena medicina (Public health) ima najveću odgovornost od svih, a to je omogućiti tim liječnicima, primaljama i patronaži da se obrazuju i rade svoj posao (među ostalim).