Milk, sweat and tears: Zašto je uspostava dojenja naporna

Sir Winston Churchill 1940.: „I say to the House as I said to ministers who have joined this government, I have nothing to offer but blood, toil, tears, and sweat. We have before us an ordeal of the most grievous kind. We have before us many, many months of struggle and suffering.“

OK, tema o kojoj pričam (uspostava dojenja) je puno puno ljepša od teme o kojoj je pričao Churchill (Drugi svjetski rat). Ali, njegovo „blood, sweat and tears (krv, znoj i suze)“ me asociralo na prve tjedne po rođenju djeteta. Jedino što nema baš krvi kao u ratu. Pa sam zato promijenila u milk, sweat and tears (mlijeko, znoj i suze).

O čemu ovaj tekst NIJE

Dojenje je mnogim ženama, na žalost, teško ili čak nedostižno. Jer dojenje nije određeno samo biološkom sposobnošću već i sa puno drugih faktora koji često nisu pod utjecajem naše volje. Neki od tih faktora su: dostupnost stručne podrške, podrška partnera i uže okoline, podrška šireg društva, dostupnost kvalitetnih informacija o dojenju…

Kako ti faktori utječu na dojenje, opisano je u tekstu Zašto žene ne doje i zašto se o tome ne priča. Zato o tome neću govoriti u ovom tekstu iako mnoge žene upravo zbog tih faktora dojenje doživljavaju kao milk, sweat and tears.

Također, da bi nas fiziologija dojenja poslužila, potrebno je pridržavati se nekih pravila i zakonitosti. O njima možete čitati u tekstovima Uspostava dojenja: 15 savjeta kako imati što više mlijeka, Uspostava dojenja: Što ako moje dojeno dijete ne unosi dovoljno mlijeka i Uspostava dojenja: Kako znati unosi li dojeno dijete dovoljno mlijeka te Kako nastaje mlijeko. Ni o tome neće biti govora u ovom tekstu iako se mnogim ženama, zbog nepoznavanja tih pravila, dojenje pretvori u milk, sweat and tears .

O čemu ovaj tekst JE

U tekstu dolje možete čitati o mojim vlastitim iskustvima i o mom mišljenju zašto je uspostava dojenja naporna i ženama koje imaju sve uvjete za uspješno dojenje (stručnu podršku, podršku partnera i uže okoline, znanje…) i koje ne muče čimbenici opisani u gore linkanim tekstovima.

Moje iskustvo s dojenjem je slijedeće: Prvo dijete nisam dojila. Kako je do toga došlo, opisala sam u tekstu Isključivo izdajanje: Moja priča. U nastavku ovog teksta pričam o dojenju drugog djeteta. Dojenju koje nije bilo obilježeno nekim posebnim problemima i koje uspješno traje i danas (15 mjeseci). Danas mogu reći da uživam u dojenju i da su mi trenuci dojenja jedni od ljepših u danu.

Ali, do ovog stadija je trebalo doći. Čak i tako jedno „normalno“ dojenje mi je bilo jako naporno prvih mjeseci. Bila sam ultra pripremljena i ultra informirana, znala sam kome se mogu obratiti za stručnu pomoć, imala sam 200%tnu podršku muža i obitelji. Svi su preuzeli sve obaveze i ja sam se mogla u potpunosti posvetiti novorođenčetu i dojenju.

I opet mi je bilo naporno. Svaki dan sam par tjedana govorila „da nisam ovako motivirana, odustala bih“.

Želim napomenuti da pod naporno ne mislim bolno. Ako vam je dojenje bolno, savjetujem da potražite stručnu pomoć (Gdje potražiti stručnu pomoć kod problema s dojenjem).

Možda nije sámo dojenje toliko naporno koliko cijeli kontekst u kojem se ono na početku odvija. Koji je to kontekst i što je to tako naporno tih prvih tjedana ili mjeseci čitajte u nastavku.

 

1 Pričamo o tjednima ili mjesecima, a ne satima ili danima

Ljudi koji nemaju iskustva s dojenjem misle kako je dojenje nešto što se dogodi ili ne dogodi u jednom danu i bok.

Ali, nije tako.

Dojenje je proces koji se događa postepeno. Od nedojenja do mame koja nonšalantno natakne dijete na sisu prođu tjedni ili mjeseci. Tjedni ili mjeseci konstantnog i upornog dojenja. A ne sati ili eventualno par dana, kako se to često misli.

Čak se i „neuspjeh“ u dojenju događa postepeno. Od nedojenja do odustajanja od dojenja isto često prođu tjedni ili mjeseci. Tjedni ili mjeseci konstantnog i upornog dojenja.

Ako niste svjesni te dugotrajnosti, onda vam je to po porodu šok.

Nekim ženama je ta dugotrajnost i presuda dojenju. Jer pomisle pa ovo ne bi trebalo ići ovako sporo i ne bi trebalo biti ovako naporno. Misle kako drugima cvjetaju ruže, a kako su one i njihovo dijete očito nesposobni za dojenje, nenormalni, što god.

Ali, bi, upravo bi tako trebalo ići. I ne, niste nenormalni, nesposobni itd.

 

2 Žene jesu sposobne dojiti, ali žene ne znaju dojiti

Čak i ako imate veliko teoretsko znanje, vi ne znate dojiti. Jer to niste nikad radili.

To je kao polaganje vozačkog. Možda ste odslušali teoretski dio, čak i položili pismeni test. Ali dok ne sjednete sami za vozačko mjesto, nemate pojma kako je to zapravo.

S tim da smo vožnju auta svi imali prilike vidjeti, cijeli život gledate mamu i tatu kako voze. A kod dojenja čak nema ni toga, učenja gledanjem. Jer niste okruženi ženama koje doje.

Kod vozačkog dobijete i instruktora. Dojenje vam vrlo često nema tko pokazati.

Dojenje je vještina koja se uči tj. vježba. I to tjednima. Tjednima se bavite nečim što ne znate i za što niste sigurni je li vam uopće ide. Gadna stvar za samopouzdanje.

 

3 Narušeno samopouzdanje zbog prethodnih loših iskustava

Kad smo kod samopouzdanja, mene jako obilježilo loše iskustvo dojenja s prvim djetetom (opisano u tekstu Isključivo izdajanje: Moja priča). Zbog tog iskustva, bilo me strah da mi dojenje zapravo nije suđeno, da sam iskonski nesposobna za to.

Bilo me strah da će me opet zadesiti svi isti problemi i da ću osjetiti isti očaj i beznađe.

Znala sam da sam ovaj put pripremljena, da imam puno više znanja i da znam gdje potražiti pomoć, ali svejedno mi je trebalo cca 9 mjeseci da samu sebe uvjerim da sam sposobna dojiti. Bilo mi je potrebno 9 mjeseci kontinuiranog napredovanja djeteta da se uvjerim da je to napredovanje stvarno moja zasluga.

9 mjeseci sam provela u nekoj auri straha da neću uspjeti. I to mi je jako kvarilo iskustvo dojenja koje je inače bilo bez nekih problema.

 

4 Potisnuti nagoni ili gdje je tu prirodnost

Mislim da više-manje svi od sebe očekujemo da imamo neki unutrašnji, skriveni talent za roditeljstvo. Da ćemo, kad se dijete rodi, najednom znati neke stvari koje prije poroda ne znamo. Očekujemo da će nam proraditi nagoni.

Mi nagone, pogotovo one vezane za dojenje, imamo, ali su oni jako potisnuti modernim stilom života. U okolini u kojoj odrastamo se ne doji, prizor dojenja nam se nije imao prilike urezati u sjećanje. Do svog, ne primimo novorođenče u ruke. Shodno tome, kad nam se dijete rodi, i dalje smo izgubljeni i potisnutih nagona kao i prije poroda.

Zato je na početku stvarno potrebno biti koncentriran na dojenje, na to puni li dijete pelene, koliko je to pelena u 24 sata, guta li dijete mlijeko ili samo siše u prazno, je li od zadnjeg podoja prošlo 5 min ili 2 sata… I zaista tome treba biti posvećen 24 sata 7 dana u tjednu više tjedana.

Prirodnost i spontanost dođu, ali ne za par sati ili dana, kako mi to očekujemo, već za par tjedana ili mjeseci.

 

5 Kao da živite u negativu

Pod negativ mislim na negativ od fotografije.

Pojasnit ću. Dok ste još trudni i kad zamišljate život s bebom, zamišljate kako ćete, čim se oporavite, ići u šetnju s bebom pa na kave, pa doći će vam posjete, pa playdates itd. Kao dići ću se ujutro, podrazumijeva se da ću se i istuširati i oprati zube, to se ne planira posebno, podojit ću dijete i izaći ćemo van, ići ćemo na plac, pa malo dojiti vani na klupi, pa obaviti kavu pa opet dojenje vani, pa doći kući kuhati, ručak će biti skuhan do 12. Popodne ćemo na neku radionicu za mame i bebe.

U filmovima i serijama se također život s bebom prikazuje na način da sve aktivnosti vezane uz dojenje i općenito njegu beba traju 5 min i jako su sporedne. Glavni likovi odmah po dolasku kući iz rodilišta nastavljaju svoje živote. Uvijek su istuširani, oprane kose i normalno obučeni, bave se svakakvim aktivnostima.

Mislim da se rijetko ko zamišlja kako, nakon poroda, tjednima leži u krevetu i doji doji doji. Kako bulji u dijete i pokušava skužiti jel dijete guta ili samo neučinkovito siše u prazno. Kako broji mokre i pokakane pelene. Kako gleda videe na Youtubeu o tome kako izgleda savršeni hvat. Kako osluškuje jel dijete diše dok spava. Kako trpi puni mjehur jer se ne želi pomaknuti jer je dijete napokon zaspalo.

Ali, zapravo kad se dijete rodi shvatite da sve ono što inače nesvjesno obavite po buđenju (tuširanje, pranje zuba, WC), postaje projekt. Uspjeh je istuširati se. Uspjeh je oprati zube. Uspjeh je popiškiti se. Uspjeh je naći priliku za to.

A sve za što ste mislili da će trajati 5 min (podoj), zapravo traje puno duže. Shvatite da TE stvari postanu ono što vam ispunjava dan.

Dakle, ono za što mislimo da su sporedne aktivnosti koje se podrazumijevaju (tuširanje, idenje na WC, dojenje), dugo vremena budu glavne i jedine aktivnosti. A za ono što smo mislili da će nam biti glavne aktivnosti (plac, kuhanje, idenje na kavu…) dugo bude luksuz koji si priuštite tu i tamo.

 

6 Novi ritam na koji nismo navikli

Novorođenče zahtjeva potpunu posvećenost. Zahtjeva da zaboravite ritam života na koji ste navikli i potpuno se prilagodite nekom novom ritmu. O ritmu beba više možete čitati u tekstovima Spavanje beba: Očekivanja vs stvarnost i Zašto beba plače kad nije na rukama.

Znači, em imate hrpu novih poslova i obaveza koje niste imali do sada, em ih obavljate u nekim čudnim vremenima u koja bi inače spavali ili odmarali. I organizmu se nije lako tome prilagoditi.

 

7 Nakon trudnoće i poroda i niste baš fit

Prilagoditi se na novi ritam na neko vrijeme, možda i ne zvuči tako jako teško. Da u to ulazite u svoj svojoj punoj snazi i energiji, možda i ne bi bilo tako teško. Psihički se pripremite, duboko udahnete, zatrčite se i ajmo u novi ritam.

No, vi u taj pothvat ne ulazite iz pune snage i energije. Vi u to ulazite nakon trudnoće. Koja je možda bila super i prekrasna. A možda nije, možda vas je psihički i fizički iscrpila.

Vi u taj pothvat ulazite nakon poroda. Koji možda bio skroz ok. Ili je možda bio traumatičan. Kakav god da je bio, nakon njega niste fit i niste super. Neke žene nakon poroda imaju osjećaj da bi mogle trčati, a neke ni 2 tjedna nakon poroda ne mogu normalno sjediti ili ustati.

Sve ovo je različito kod različitih žena i sve to određuje koliko će vam teško ili lako biti prilagoditi se novonastaloj situaciji.

 

8 Fizička zbilja nakon poroda

Osim što i niste baš fit, tu su promjene i reakcije vašeg tijela. One su sve normalne, ali nije baš da olakšavaju život.

Recimo lohije – krvarenje poput menge koja traje mjesec i pol ili dva. Tu su Vir 80 ili Ona ulošci pored kojih krv koja stalno procuruje na krevet. Tu su mrežaste gaće. Tu su kojekakve podloge koje stavite ispod sebe na plahtu da ne zakrvarite krevet. Onda skužite da najviše procuruje kad ležite onako kako je vama najudobnije.

Ovime ne želim stigmatizirati lohije ili poručiti da je to fuj. Lohije su normalna i prirodna stvar. Želim samo poručiti da je to nešto što ipak smeta i o čem razmišljate.

Tu su također i kontrakcije maternice. Maternica se želi vratiti u stanje prije porođaja i pri tom se stišće. One mogu biti jako bolne, pogotovo u višerotkinja. Meni je ovo bio šok nakon drugog poroda. Sa svakim refleksom otpuštanja mlijeka, osjetila bih jaku bol u donjem dijelu trbuha. Al ono, baš jaku, skoro kao trud. To je zbog hormona oksitocina koji pomaže da mlijeko iz dojki ide van, ali i stišće maternicu. I to je dobro za vas, ali boli.

Onda, hemoroidi, rana od epiziotomije ili carskog reza. Ne zadese sve žene hemoroidi, ne prođu sve žene epiziotomiju i ne rode sve carskim rezom. Ali sve te stvari mogu biti neugodne i bolne onome kome se dogode. Mogu se i zakomplicirati i zahtijevati ponovne odlaske na preglede u bolnici.

Onda procurivanje mokraće prilikom kašljanja, kihanja ili smijanja. Ovo se naravno isto ne događa svima i češće je u višerotkinja, ali evo, i to se može dogoditi.

Sve te stvari utječu na raspoloženje i na spremnost suočavanja sa novim izazovima.

 

9 Masni rep i neoprani zubi

Ne želim da se ovo shvati kao preporuka, znam da u narodu kola stav da se nakon poroda ne smije prati kosa ili čak tuširati. SMIJETE se tuširati. Dapače, ne znam u kakvom bi stanju bila rana od epiziotomije bez svakodnevnog tuširanja. Također, već spomenute lohije, ne znam kakav bi to miris bio kad se ne biste tuširali svaki dan. SMIJETE prati kosu. Osjećat ćete se 100 puta bolje ako operete kosu.

Ali, recimo može se desiti da jednostavno nemate fizičke snage za pranje kose. Ili da vas toliko bole grudi da ne možete podići ruke i oprati kosu. Ili ne možete stajati od slabosti ili bolne rane od carskog.

A nema šanse da odete kod frizera na pranje jer em ne znate kad biste, em nemate volje takvi nikakvi igdje ići, em radije birate spavanje ako nađete vremena. Tako da je moguće da vam masni rep bude realnost neko vrijeme.

Pranje zuba – ok, nije da nemate 3 minute za oprati zube. Ali desi se nerijetko da se ujutro probudite i krenete u kupaonicu, ali beba vas baš treba. I to trebanje potraje do podne. Nije baš ugodno bivati neopranih zuba od tipa 6 ujutro do podne.

Ove stvari također imaju utjecaj na raspoloženje i samopouzdanje.

 

10 Bivanje po doma u toplesu

Ovo je moje iskustvo, nije kod svih žena tako.

Ja prvih tjedana ili čak 2 mjeseca nisam mogla nositi majicu ni potkošulju. Grudi su mi bile toliko osjetljive na dodir. I bradavice, ali i same grudi. Bile su teške i bolne od prepunjenosti. Ko pred mengu, ali na n-tu potenciju. Boljele su me i kad bih podigla ruke.

Doma sam hodala u raskopčanoj košulji, svatko tko nam je ušao u kuću je vidio moje grudi (zato nam nije svatko ulazio u kuću). Kad bih išla prošetati van, obukla bih najširu majicu, bez grudnjaka naravno i zakopčala jaknu preko (bila je zima). I jakna me stiskala i hodala sam ko robot s nepomičnim rukama.

Cijelo vrijeme sam bila fokusirana na grudi, nisam se mogla ni posvetiti nekom razgovoru jer sam ili razmišljala i grudima i kad je vrijeme za podoj ili strahovala od mastitisa.

 

11 Baby blues i postporođajna depresija

O tome se kod nas ne govori. Dapače, kad se dijete rodi, govore vam „uživaj“ i slično (vidi i točku 12).

Ja sam tjednima ili čak mjesecima poslije poroda osjećala neki jad. Iako u životu imam sve i sve mi je bilo super posloženo kad sam rodila, bila sam najjadnija na svijetu. I osjećala sam užasnu grižnju savjesti zbog toga. Zašto sam takva, zašto sam tako nezahvalna, sebična, razmažena, nesposobna išta obaviti sama. Zašto mi treba toliko pomoći drugih, zar ne bih ja to sve morala moći sama. Kako su to radile žene prije. Kako to rade žene koje nemaju nikoga…

Nakon nekoliko mjeseci ovakvog stanja, potražila sam pomoć psihoterapeuta. Trebao mi je razgovor s nekim neutralnim i stručnim. I stvarno mi je to jako pomoglo.

O iskustvu mame s postporođajnom psihozom, čitajte tekst Ispovijest: Iskustvo pakla postporođajne psihoze.

 

12 Grižnja savjesti zbog neuživanja

Vezano na gore napisano, na novopečene roditelje vrši se veliki pritisak da moraju uživati. Čestitke na bebici, uživajte u svakom trenutku, brzo prođe to doba kad su mali.

Tu su i napisi na Facebooku ili Instagramu drugih mama koje su rodile i onda objavile npr. „Nema dalje, srce mi je puno #ljubavdoneba #nemavećeljubavi #teksadznamštojeljubav #srcemisesmije“

A ti si misliš, majketi, pa kakva sam ja to osoba. Zašto sam nesposobna osjetiti euforiju čak i u trenutku kad očito svi doživljavaju euforiju. Plus, jesam li ja jedina osoba s lohijama i bolnim kontrakcijama, kako pored toga biti euforičan.

Istina je da lijepi trenuci dođu, samo ne tako brzo kako mi očekujemo.

 

13 Spoznaja o odgovornosti za tuđi život

Novorođenče je potpuno ovisno o nama. I to da budem skroz konkretna, ovisno je o majci. Svaka čast očevima, ne umanjujem njihovu ulogu, ali nekako je na tim počecima glavna mama. Pogotovo ako doji. I ta spoznaja je zapravo jako opterećujuća.

Znate ono kad učite za neki ispit? I recimo dan pred ispit se ubijete od ponavljanja i učenja i onda oko 22 h kažete znaš šta, što sam naučila, naučila sam, napravila sam sve što sam mogla, idem spavati, baš me briga, nek me sruši.

E pa sa bebom to ne možete. Ne možete reći, gle napravila sam sve što sam mogla, idem spavati. Kakvog kod stanja bili, MORATE je nahraniti, MORATE je uzeti ako plače, MORATE je presvući. Nema popravnog. Radi se o bebinom životu.

I to stvara veliki pritisak.

 

Za kraj

Dojenje je mami potpuno nova aktivnost i obaveza i treba je nekako uklopiti u novonastali ritam. Sve se događa u postporođajnoj fazi kad je sve čudno i novo. I zato je dojenje na početku naporno.

No, dojenje možemo shvatiti i kao neku nit vodilju u tom kaotičnom postporođajnom dobu. Kao žicu vodilicu koja vam utire put u novonastali ritam. Ne znate što ovog trenutka dijete želi i što vam je činiti? Dajte cicu. Dijete plače? Dajte cicu. Djetetu se spava? Dajte cicu. Niste sigurni želi li dijete cicu? Dajte cicu. Niste sigurni trebate li toliko davati cicu? Dajte cicu.

Dojenje je odličan alat i pomoć. Ali na početku je naporno i potrebni su tjedni ili mjeseci da prestane biti naporno i postane super.

I to sve uz punu podršku partnera, okoline i po potrebi stručnu podršku. A ako nešto ili ništa od toga nemate, onda je naravno još teže.

Ukoliko imate bilo kakve poteškoće s dojenjem, ili niste sigurni imate li ih, potražite stručnu pomoć.

261390cookie-checkMilk, sweat and tears: Zašto je uspostava dojenja naporna