Ispovijest: Priča o frenulumima

Ova priča je kombinacija osobnog iskustva mame koja ju je napisala i stručnosti. Ovaj tekst ponajviše preporučujem liječnicima koji dolaze u dodir s bebama. Ali, naravno i roditeljima, pogotovo onima koji se bore s dojenjem i ne znaju što se događa, a vide da se nešto događa. Posebno se slažem sa zadnjom rečenicom u tekstu.

 

Ispovijest: Priča o frenulumima

 

Očekivanja od dojenja
Kao i kod svake buduće mame koja čvrsto odluči dojiti svoju bebu, pripreme za dojenje započele su u trudnoći. Kod mene je to značilo iščitavanje silnih članaka o beneficijama dojenja, učlanjivanje u naše i strane grupe podrške dojenju i svakodnevno prelistavanje novih postova, pitanja, upoznavanje s problemima na koje bih mogla naići, pregledavanje silnih videa i slika pravilnih i nepravilnih hvatova, nabavka posebnih spavaćica, grudnjaka, jastučića, izdajalice, jastuka za dojenje…

Već sam u 6 mj. trudnoće toliko ušla u svijet dojenja da sam prijateljicama koje su rodile prije mene svojim  savjetima i smjernicama pomogla uspostaviti dojenje. Zadnjih tjedana trudnoće kolostrum je  noću curio na sve strane. Mislila sam da sam 100% sigurna i da će naše dojenje proteći bez većih teškoća. Ali nije bilo baš tako…

Realnost dojenja u rodilištu
Beba je rođena u terminu, potpuno zdrava. Porod nije bio ništa naspram kasnijeg oporavka od epiziotomije i hemoroida. U rađaoni su stavili bebu na prvi podoj, ali ja od spavaćice i položaja nisam ništa vidjela. Osjetila sam škakljanje na bradavici, ali nisam osjetila da vuče. Babica je zadovoljno klimala glavom, sve je super.

Naredna 2 dana na odjelu babinjača vježbali smo dojenje. Zbog ležanja je sve bilo jako nespretno. Dojka je stalno ispadala iz usta, morala sam ju držati cijeli podoj. Čekala sam da jako zine, privukla ga, tijelo uz tijelo. Činilo mi se to sve čak i ok, ali sam između podoja osjećala jaku prepunjenost. Molila sam sestre da mi govore o broju pelena, ali zbog izmjena smjena i gužva to nije bilo moguće.

Mekonija je bilo, ali mi se činilo da slabo piški. Jedna je sestra bacila oko na nas i rekla da sve izgleda super, da beba lijepo papa i da se ja mogu opustiti.

 

A beba je htjela dojku non stop. Ok, to je tako, čitala sam da je to normalno ponašanje za novorođenče. Pred kraj drugog dana, primijetila sam da je obrazac dojenja ipak čudan. Beba bi povukla par puta, zatresla bradom da isprovocira let down, povukla opet i zaspala. I tako non stop. Ali pod non stop mislim 0/24.

Ponovno sam zvala sestre i rekla da mi je to čudno i da, iako nemam iskustva u dojenju, vjerujem da se beba muči s aktivnim dojenjem. Pogledale su i opet me smirivale, govoreći da je sve ok. Ja i dalje nisam osjetila da beba nešto vuče, sve mi je to djelovalo slabo. Međutim, kako nisam imala iskustva, pomislila sam da je to možda zbilja toliko jednostavno. “Bezveze sam kupovala lanolinsku kremu, hvat je očito odličan pa ju moje bradavice neće trebati.” Uh, kako sam se samo prevarila…

Treći dan popodne neću nikada zaboraviti. Sestra donosi bebu s vaganja, govori da je već pala 10% na težini i da su joj dali 30ml dohrane. Briznula sam u plač. Ona me gledala kao da nisam normalna. Govorim joj da ne želim dohranu i da želim dojiti.
-“Nemate mlijeka, mora na dohranu.”
-“Kako nemam? Glupost! Dojke su mi prepunjene. Ako to nije mlijeko, od čega mi je onda cijela spavaćica mokra!?”. Koluta očima i stisne me za bradavicu. Malo mlijeka je izašlo, ali ona na to bahato kaže: “Pa nije baš da Vam ide na sve strane…”. Mene hvata očaj.

Tada ona kaže da želi probno vaganje, prije i poslije podoja. Iako joj govorim da je to besmislica i pogotovo nakon 30 ml dohrane, ona ne odustaje. U pola sata svog tipičnog dojenja beba je povukla 5 ml.

 

“Eto, vi imate samo 5ml, a bebi treba još 25. Dobivat će dohranu.”

Uzalud joj objašnjavam da samo trebam pomoć u dojenju, uzalud tražim da pošalje neku sestru koja je više informirana o dojenju, uzalud svi pro-dojeći plakati koji nas gledaju sa zidova… Osjećala sam se grozno i liječniku u viziti ispričala što se događa i da ne želim ad. On obećava da će razgovarati sa sestrom i da je za bebu najbolje dojenje.

Nakon pola sata ta ista sestra dolazi ljutita, donosi mi izdajalicu i govori da se izdojim pa da vidimo koliko ja to imam mlijeka. Meni mrak na oči, znam da je to glupost. Količina izdojenog mlijeka nema veze sa stvarnim stanjem u dojkama. Svejedno, pokušavam izdajati da bar bebu nadohrane s mojim mlijekom, da zaobiđemo ad.

Prvi put izdajam, sama, bez pomoći i uspijem izdojiti 10ml. Ja sretna, jer znam da je izdajanje vještina. Sestra dolazi, smije se i govori: “To je ništa. Ne ide vam baš. Dobit će ad tu, a dojite kad dođete doma.”. Proplakala sam tu noć. Ali bila sam ustrajna i stavljala sam bebu i dalje na prsa. Beba je počela jako bljuckati i grčiti se nakon svakog podoja. Kad sam rekla to sestrama, rekle su da je to normalno jer je beba mala, ne zna dojiti i da se nagutava zraka. Pokušavala sam produbiti hvat i u drugim pozama, ali ne uspijevam zbog bolova od poroda…

Zadnje jutro u bolnici jedna je babica u prolazu vidjela naš podoj i rekla mi da je sve ok i da još samo bebi izvrnem gornju usnu prema van. Do tad nisam ni primjećivala tu usnu. Pokušavala sam, ali nisam uspjela. Otpuštaju nas, na otpusnom listu piše – “Laktacija uspostavljena. Preporuka ad.”. Užas…

Slabo napredovanje, refluks, kolike i grčevi
Prvi dani nakon povratka iz rodilišta teški su svima, a nama su bili strašni. Beba je stalno bila u polusnu, podoji su bili slabi, a bljuckanje i grčevi su se pogoršavali. Patronažna sestra dolazi i gleda podoj pa kaže da je beba preuspavana i da je vjerojatno gladna. Preporučuje da navečer damo ad.

Ja i dalje ne odustajem od isključivog dojenja, u svim pozama, trpim bolove… Drugi dan nakon dolaska doma beba ne kaka, a moje dojke su jako prepunjene. Ok, znam da je to loše i počinjem s ritualom – tuširanje toplom vodom, dojenje uz pridržavanje dojke da ne ispadne iz usta, izdajanje, davanje na špricu, hladni oblozi. I tako u krug.

Zovem telefon za dojenje, divne savjetnice. Preporuka kompresije za vrijeme cijelog podoja, izdajati se nakon i dodavati na špricu. I kako smo krenuli s kompresijama i dodavanjem, tako je broj pelena polako ponovno postao zadovoljavajući, minimalan, ali i to je bilo u redu. Patronažna dolazi sutradan i kaže da je beba slaba i lijena, da zato ne sisa dobro, kad ojača sisat će bolje i neka samo nastavimo s takvim podojima s kompresijama. I mi nastavljamo. Iako, te kompresije su se zapravo svele na moje izdajanje bebi u usta. Beba jednostavno ne vuče dobro i sve više uvjerena da je iza cijele slike neki veći problem.

 

Međutim, horor refluksa, grčenja i urlanja nakon svakog podoja postaje sve gori i ja sam sve sigurnija da moja beba pati od refluksa i da zato loše doji. Nikad to bljucanje nije u luku, ali je stalno prisutno i muči ju jako. Nakon podoja mlijeko leti van i na nos i na usta i tako stalno. Beba skoro uopće ne spava, a kad spava ne smije ju se spustiti u ležeći položaj. Držimo ju naizmjenično, dano-noćno. S 20 dana starosti odlazimo pedijatru. Važe bebu, od otpusne je dobila samo 300g, ali bar je vratila porođajnu težinu. Govori da beba vjerojatno nema refluks, ali čak ako i ima, terapije za to nema pa mi je svejedno. Pregledava bebu i kaže da je puna zraka, da sigurno hlapljivo doji i prejeda se. Ja govorim da ne doji hlapljivo, a da o prejedanju nema spomena s obzirom da slabo dobiva na kilaži.

Molimo uputnicu za gastroenterologa. Pedijatrica na to sve odmahuje rukom. Priča mi o kolikama, o tome da moram biti strpljiva i šalje nas van. I to je to. Posjet – niš’ koristi!

 

Po povratku kući izmorena i razočarana googlam o razlozima refluksa i simptomima… Danima pretražujem literaturu, čitam o silnim terapijama koje vani daju bebama… Izbacujem iz prehrane proizvode od kravljeg mlijeka, podrigujem bebu svakih 5 min tijekom podoja… ali simptomi se samo pogoršavaju.

Otkriće frenuluma
S 30 dana starosti beba biva sve budnija, počinje aktivnije dojiti i podoji postaju jako bolni. Bradavice nakon podoja imaju oblik ruža za usne, pobijele i bole. Počele su se stvarati i male ragade. Na areolama su modrice, dijete ih gnječi pokretima čeljusti. Ispravljam hvat svaki put i ne razumijem što se događa. Hvat mi izvana izgleda ok.

Patronažna kaže da je vjerojatno soor i da uzmemo terapiju. Pedijatrica pregledava dijete, soora nema. Dijete želi dojiti cijeli dan, a ja to ne mogu izdržati. Užasavam se svakog idućeg stavljanja na dojku. Stišćem zube i dojim u suzama. Broj pelena je ok, ali ne mogu reći ni u jednom trenu da je beba “sita i sretna”. Beba doji, bljuca veću količinu i automatski dalje traži dojku.

I tako stalno u krug.  I dalje pretražujem internet upisujući simptome kod mene i bebe (imam naviku sve googlati na engleskom) te ubrzo nailazim na termine “tongue tie” i “lip tie”, tj. frenulum jezika i frenulum usne. U tom trenutku sjetim se one babice: “Samo još izvrnite gornju usnu.”.

I tada mi je sve samo počelo sjedati na svoje mjesto. Pokušavam prstima odići usnu, naravno, usna ne ide nigdje. Pod njom je frenulum debljine bebinog malog prsta i ide sve do sredine nepca. Usna je potpuno fiksirana, jedva ju mogu malo sa strane podići, tek toliko da vidim frenulum. Čitam dalje. Takva beba ne može samostalno držati dojku u ustima niti hvat može biti dovoljno dubok. 90% beba koje imaju frenulum usne imaju i nešto što se naziva “posterior tongue tie” odnosno stražnji frenulum.

Stražnji frenulum veže središnji dio jezika za dno usne šupljine i donekle imobilizira jezik. Tako vezani jezik ne može podići svoj središnji dio što je nužno za dobar transfer mlijeka iz dojke i akt gutanja pa takvo dijete neefikasno prazni dojku. Ali kompenzira podizanjem prednjeg dijela jezika i stiskanjem bradavice o tvrdo nepce, što kod majke stvara bol. Također, to sve kompenzira s pokretima čeljusti koji ostavljaju modrice na aureolama.

Stražnji frenulum se ne vidi golim okom kao prednji. Prstima se mora pogurati sluznica i jezik podići. Radim i to, frenulum je tu. Simptomi se kod novorođenčadi očituju u nagutavanju zraka, jakim grčevima, bljuckanju, slabom napredovanju, brzom umaranju na dojci… u svemu što nas je mučilo.

A prognoze za daljnje dojenje nisu bile bajne. Takav nepravilni obrazac dojenja ne stimulira dojku dovoljno pa se i proizvodnja mlijeka smanjuje. Dijete koje doji na taj način ne može doći do masnijeg mlijeka pa slabo napreduje na težini iako doji stalno. Također, dijete s frenulumima u prvim mjesecima može dobro napredovati zahvaljujući proizvodnji potaknutoj hormonima, a zatim drastično padati na krivulji kad proizvodnja postane ovisna o pražnjenju dojki. Dijete koje doji s frenulumima mora uložiti značajno više energije u proces hranjenja pa se brzo umara i zaspe na dojci, a zatim se ponovno brzo budi gladno i proces se ponavlja. Zbog neadekvvatnog hvata, tlak u djetetovim ustima nije optimalan i zrak ulazi u probavni sustav uzrokujući grčeve i kolike.

Olakšanje pred buru
U jednu ruku mi je laknulo. Nisam preosjetljiva prvorotkinja, moje dijete nije lijeno, slabo, proždrljivo ili hlapljivo. Ima frenulume. Riješit ćemo ih i dojit će dobro. Čitam (i dalje na engleskom) iskustva majki nakon revizija frenuluma, pričaju o preporodu u dojenju, djetetu koje je odjednom sito i zadovoljno, o nestanku refluksa i famoznih kolika. Operacija nije strašna, izvodi se uglavnom laserom kod educiranih stomatologa, orl stručnjaka ili oralnih kirurga, nakon nje se rade vježbe rastezanja da tkivo ponovno ne sraste. Pomislila sam kako ćemo to riješiti u hipu i napokon će sve biti onako kako je trebalo biti. Pa sam googlala na hrvatskom, da vidim gdje ću nas naručiti. A onda šok…

Frenulumi u Hrvatskoj
O frenulumima na hrvatskom nalazim mizerno malo informacija, o dojenju i frenulumima gotovo ništa, a o educiranim stručnjacima koji to rješavaju apsolutno ništa. Tek na nekim grupama i forumima nalazim kako kod nas nitko ne reže frenulume usne bebama, osim ponekima u rodilištu koji su imali sreće.

Frenulume jezika režu, ali o stražnjima ne nalazim ništa. Svejedno smo se naručili kod privatnog otorinolaringologa i odmah sutradan došli u kliniku. Vidi frenulum usne, ali jezika ne.  Kaže da dijete uopće nema frenulum jezika (kasnije saznajem da je to vrlo česta formulacija kod neprepoznavanja stražnjeg frenuluma). Neće rezati usnu, to će se rastegnuti, a gornja usna ionako nema funkciju kod dojenja. Odlazimo potpuno zbunjeni.

Za nekoliko dana drugi otorinolaringolog također ne vidi frenulum jezika, ali nam govori da dijete ima neobično kratak jezik (druga najčešća pogrešna dijagnoza stražnjeg frenuluma), a da pod usnom ima veliki frenulum i da to treba operirati. Ali ne sad, nego kad dijete navrši 5 godina, kad bude stvaralo problema u govoru i rasporedu zubi.

Na pitanje što s dojenjem, odgovara da damo bocu, neće joj ništa biti od nedojenja. Shrvani odlazimo. Treći orl stručnjak želi operirati frenulum usne zbog slabog napredovanja bebe, ali u općoj anesteziji. Ne pristajemo. Obilazimo puno stručnjaka različitih struka, neki vide usnu, jezik nitko, sliježu ramenima – oni to ne rade, to se ne radi, beba ima kratak jezik, nemojte čitati po internetu, ako vam je to prva beba vjerojatno ne znate dojiti, ima beba koje nikad nisu okusile majčino mlijeko pa im ništa nije, vjerojatno joj ne odgovara vaše mlijeko itd.

Da napomenem da smo sve preglede obavljali u privatnim klinikama i da, nažalost, platili da čujemo takve komentare… Počinjem se preispitivati – jesmo li ludi, ima li beba zaista frenulume, je li cijela priča teorija zavjera, utječu li zbilja frenulumi na dojenje i sve ostalo, je li dojenje vrijedno svega ovoga…

Čitam iskustva majki djece s neoperiranim frenulumima. Strah me daljnjih komplikacija – bolni podoji, smanjena proizvodnja mlijeka, refluks i grčevi, slabo napredovanje, disanje na usta, razmaknuti zubi, teškoće s krutom hranom, problemi u govoru…

Naručujem se u laktacijsku ambulantu. Ibclc gotovo s vrata vidi frenulume. Napokon netko, nismo ludi! Laknulo mi je. Frenulumi su tu, ali me nema kome uputiti. Ne zna nikoga u Hrvatskoj tko bi to riješio. Isto tako, ne može garantirati da bi operacija riješila problem. Objašnjava mi kako izdajati da potaknem proizvodnju, daje sondu za hranjenje, objašnjava sns… Divna žena, psihički me spasio taj razgovor! Jedna savjetnica na telefonu mi daje nadu i govori da su mame djece s frenulumima rekle da je nakon 12 tjedana sve išlo na bolje. I da pazim na produkciju.

 

Da bi se uvjerila u dijagnozu, snimam pokretanje i pregledavanje usne i jezika i šaljem van stručnjacima educiranim za ovo područje. Dijagnoza je neupitna, odgovaraju, beba ima veliku restrikciju.

 

Svo daljnje istraživanje na temu frenuluma svelo se isplativost putovanja van države do stručnjaka koji bi odradio reviziju. Nažalost, najbliži stručnjaci su u Rumunjskoj ili Njemačkoj. Takav put s bebom od 6 tjedna koja se jadna grči i urla cijeli dan? Za nas to nije bila opcija…

Kontroverza revizija
I dok se kod nas o ovoj temi ne zna ništa, vani gore polemike za i protiv revizija. Roditelji spominju doktore koji ne vjeruju u skraćene frenulume i one koji vjeruju da se radi o teoriji zavjere, o bogaćenju privatnika koji rade skupocjene revizije i o bogaćenju proizvođača ad-a, o traumatiziranju djeteta operacijom itd. Neki stručnjaci smatraju da je rizik od nastanka oralnih averzija veći nakon operacije i vježbi, neki upravo suprotno. Većina roditelja priča o velikim promjenama u dojenju i u općem funkcioniranju djeteta nakon revizija, ali pronađu se i oni koji ne vide nikakvu razliku. Pitanje preučestalog i prerijetkog dijagnosticiranja lomi se među stručnjacima. Laser ili škare? Milijun pitanja. Velike organizacije šute, jer ne znaju. Sustavna istraživanja se tek počinju provoditi. O samom mehanizmu dojenja se zna malo, o dojenju s frenulumima minimalno. Kontroverza ostaje.

Naše daljnje dojenje
Iscrpljeni i uznevjereni odustajemo od traženja stručnjaka koji bi operaciju izveo. Prognoze kažu da ako proizvodnja preživi prvih 16 tjedana, i dalje će biti ok. A s 12 tjedana ide skok u razvoju koji nosi rast usta i čeljusti i dojenje bi trebalo postati malo lakše. To nas drži. Kroz drugi mjesec bebu nadohranjujemo izdojenim mlijekom nakon podoja i dobiva 1 kilu. Mi smo presretni! Podoji i dalje traju satima/danima, kompresije, pridržavanje dojke…

Skokovi u razvoju i cluster feeding s frenulumom? Uh, bolno! Ježila su mi se cijela leđa od bolova. U popodnevnim satima više nisam znala za sebe. Davali smo izdojeno da se bradavice odmore. Nakon 6 tjedana probali smo davati mlijeko na bočicu, da skratimo vrijeme hranjenja. Na običnu bočicu nije mogao piti, hvat je opet bio problem. Morali smo koristiti specijaliziranu sisaljku, baš za frenulume.

Izdajanje dvostrukom električnom izdajalicom bio je odmor za moje bradavice i tek sam tada mogla reći da osjetim kako nešto “vuče”. Kroz treći mjesec smanjivali smo postupno nadohranjivanje i izdajanje. I zbilja, s 12 tjedana dojenje je postalo manje bolno i efikasnije. Da se razumijemo, nikad nije postalo bezbolno, podoji su i dalje trajali u besvijest, beba se i dalje jako trudila da  zadovolji minimum pelena, grčevi i refluks stravični, spavanje nikakvo… ali je bilo lakše. I tako je trajalo… Isključivo smo dojili do 6 mjeseci i s dohranom nastavili do godine dana, a nastavili i nakon. Beba je imala “kolike, grčeve i refluks” do nekih 8 mjeseci kad se počelo smanjivati.

Problemi koje frenulumi nose nisu nestali s uspostavom dojenja, niti neće. Dijastema između gornjih jedinica je velika, a donje su pod utjecajem povlačenja frenuluma zaokrenute prema unutra. Zagrcavanje dok pije na čašu, nespretno gutanje krute hrane, hrkanje… Hoćemo li ikada napraviti reviziju? Ne znam. Ne znam hoćemo li ikada uopće imati mogućnost razmisliti želimo li. Vidjet ćemo što vrijeme nosi.

U cijelom tom moru neznanju i novih saznanja o frenulumima, pitam se koliko je puta upravo neprepoznati frenulum bio u pitanju kod onih majki koje su “imale slabo mlijeko”, kojima je “mlijeko nestalo”, koja „nisu imala dovoljno mlijeka” i čija su djeca bila “lijena i ne znala vuči”… I koliko je djece dobilo lijekove za refluks koji nisu djelovali? Koliko je djece s frenulumima skriveno pod dijagnozom kolika?

Ali nemojmo završiti bez happy enda. Svim mama beba s frenulumima koje ne mogu dobiti reviziju želim reći da ne očajavaju – dojenje je ipak moguće! Teško, bolno i naporno, ali s vremenom postaje lakše. I što je najvažnije – nije neizvedivo!

A svim stručnjacima s područja medicine dojenja u Hr želim poručiti da se bace na istraživanje ove teme, da se ne dovode u situaciju da od pacijenata prvi put čuju za nešto o čemu njihovi kolege u inozemstvu vode žustre rasprave, da zauzmu stav o frenulumima i da argumentiraju informirano.

 

Anonimno

261010cookie-checkIspovijest: Priča o frenulumima

Leave a comment