Još jedna divna mama je sa mnom podijelila svoju priču i hvala joj na tome! Priča počinje lošim početkom u bolnici tj. hranjenjem na bočicu u rodilištu, a bez posebne medicinske indikacije. Na loš početak se, naravno, samo nadovezuju problemi jedan za drugim. A svi ti problemi imaju jedan zajednički nazivnik – nedostatak stručne potpore.
Ova mama je iznimnom upornošću uspjela uspostaviti i očuvati dojenje. No, kada bi majke i bebe dobile potporu od početka, mame ne bi morale ulagati ovako izniman trud i napor i ovakva priča bi bila rijetka iznimka. No, na žalost, nije rijetka iznimka. Ova mama zato i dijeli svoju priču, kako bi bila podrška svim mamama koje trenutno prolaze borbu za dojenje. Ja ću još dodati da pročitate i tekst Gdje potražiti stručnu pomoć kod problema s dojenjem.
Neka se mame koje su bile u možda sličnoj situaciji, ali su odustale od borbe, ne osjete prozvanima. Dojenje ne bi trebalo ići ovako teško! Mame i bebe nisu krive za to.
Ispovijest jedne mame: Uspjeh u dojenju nakon lošeg početka
Rodilište
„Moja priča počinje 30.9. kad sam rodila divnu kćerku dugu čak 58cm i tešku 3450 za svega 1 sat. U mojoj glavi je bilo sasvim normalno i prirodno da želim dojiti. Dovoljno sam se informirala ne znajući kakve me grozne stvari čekaju.
Tog jutra, kad je moja kćerka rođena, sestra je očito zaboravila da bi dijete trebalo staviti majci na prsa. Molila sam da mi netko pokaže kako staviti dijete. U 3 ujutro odlazim do sestara i pitam ih zašto mi ne donose kćerku da bude uz mene. Odgovor koji sam dobila bio mi je šok. Zamislite, moja kćerka je bila najplačljivije biće u sobi pa su sestre zaključile da je ne trebaju po čitavu noć dati mami kako bi se mama, a i ostali u sobi odmorili.
Pitam se znaju li te sestre da djetetu treba mama i njena blizina. Kad su mi napokon stavile dijete na prsa, počele su me uvjeravati da nemam mlijeka i da ništa od dojenja. GDJE LI SE EDUCIRAJU SAMO SESTRE KOJE NE ZNAJU DA MLIJEKO NADOLAZI STAVLJANJEM ŠTO ČEŠĆE DJETETA NA PRSA. DA SE VEĆ U PRVOM TROMJESJEČJU STVARA MLIJEKO U GRUDIMA TRUDNICE.
Kod kuće: Šeširići i hranjenje na bočicu
Nakon ta tri dana, idemo kući. I što je vrijeme dalje išlo, jasnije je bilo da se moja mala kćerka navikla na bocu i da će naučiti je da doji, biti živa muka. Nakon dolaska silnih patronažnih sestara doma kako bi riješile moje silne upale, mastitis, nakon činjenice da se moram izdajati jer dijete ne želi dojiti, stavljam šeširiće, usprkos normalnim bradavicama, i moja kćerka počinje dojiti. No, nakon 3 tjedna jedva 50 grama više. Na savjet pedijatra uvodim bocu. I ne žalim za tim, opet bih. Moja kćerka je bila uspavana beba, trebalo ju je buditi da jede, bila je strašno nervozna beba. Tu bocu sam shvatila kao način da moja beba ojača.
Prva 2 mjeseca pokazala su da šeširići onemogućuju adekvatno pražnjenje dojki, zbog čega se beba nikad nije zapravo najela bez dodatka boce, a samim time smanjila se proizvodnja mlijeka. Moji dani su se sveli na izdajanje, dojenje, pravljenje boca, vođenja evidencije o količini popijenog ada. Čak 3 puta završavam na hitnoj od silne iscrpljenosti. Biti sama sa bebom koja samo plače, a nastojati joj dati što više svog mlijeka, navijajući alarm svako 2 sata za izdajanje, zaista nije lako.
Kako smo se riješili šeširića i polako izbacili ad
Dolazi 3. mjesec i moja beba odlično napreduje. Gotovo sve stolice su nalik na stolice isključivo dojene bebe. Odlučujem stavljati bebu na grudi bez šeširića i lagano smanjujem dozu ad-a. Beba je od početka noću samo dojila i to bez šeširića i noć sam koristila da je navikavam na golu bradavicu. Mislim da smo se zato lakše riješile šeširića. Malo pomalo nas dvije smanjivale smo ad na svega 60 ml dnevno, prateći opće stanje bebe. Naravno, umjesto dude svaku djetetovu potrebu za sisanjem zadovoljavala sam joj dojenjem.
Kako sam uspjela
Bilo je dana kad sam po 20 sati provela samo sa kćerkom u dojenju. Zaboravila sam na dan, noć, da ja možda trebam zraka kao poticaj za dalju borbu. Ali, nisam se predala i nakon 3.5 mjeseca moja beba isključivo doji i odlično napreduje. Recept je bio puno suza, muke i truda.
Usprkos suzama, muci i trudu koje sam prošla da bismo uspostavile dojenje, dojenje je za mene poseban odnos sa mojim djetetom kojemu sam ja centar svijeta. Dojenje djetetu predstavlja osjećaj utjehe, sreće, bliskosti. Tek nakon svega toga, dojenje je hranjenje.
Zašto dijelim svoju priču
Ovo pišem svim ženama kao poticaj da ne odustaju, da prije svega svim srcem vjeruju u sebe da mogu. Da, možete svojim tijelom nahraniti to malo biće. Isključite potpuno svoju okolinu jer ćete vjerojatno dobiti komentar da vaše dijete nije jedino na boci, da se uzalud mučite, da nemate mlijeka jer su grudi meke, jer beba plače nakon podoja. Tek sad vidim koliko sam smiješne savjete dobivala.
Stvorene ste da savršeno surađujete sa svojim djetetom od prvog trenutka na prirodan način, dojenjem, vjerujte da možete i uspjet ćete.
Brzinski sam pisala jer imam zahtjevnu bebicu nadam se da ćete objaviti tekst zbog drugih žena koje sigurno isto prolaze.“
Anonimno