Dojenje kao stvar izbora

Je li dojenje stvar izbora? Ovo pitanje je zapravo potpuno promašeno. Pravo pitanje je imaju li u našoj kulturi majka i dijete uopće PRAVO na dojenje.

U našoj kulturi, pravo majke i djeteta na dojenje je teško kompromitirano. Odustajanje od dojenja u suzama, u traumi boli, oštećenih bradavica, mastitisa, nenapredovanja djeteta, straha da je dijete gladno itd., nije IZBOR nedojenja već splet okolnosti. Splet okolnosti do kojih je došlo upravo zbog kompromitiranog prava na dojenje.

U našoj kulturi, da bi dojila, žena se mora posebno “potruditi”, informirati, obrazovati, pripremiti. Mora kopati kako bi došla do pravih informacija. Mora odgojiti muža i užu obitelj kako bi joj znali pružiti podršku. Mora joj pasti napamet sumnjati u znanje autoriteta i mora sama naslutiti postojanje savjetovališta za dojenje i institucije savjetovanja o dojenju.

Uz sve izazove koje donosi život s novorođenčetom, mora se boriti protiv mitova o dojenju i njezi beba koji kolaju u društvu. Mora se boriti protiv utjecaja bliskih osoba koji je uvjeravaju da joj je dijete gladno. Mora zanemariti dobronamjerna tješenja o neimanju mlijeka. Mora sumnjati u sustav pomoći koji postoji i tražiti pomoć drugdje (u već spomenutim savjetovalištima).

Mora zanemariti police i police adaptiranog mlijeka i bočica u DM-u koje vrište “ja sam normala, ja sam standard, uzmi mene, nisi ti taj kalibar, dojenje je ionako kavijar i šampanjac, pa i ti jedeš krmenadlu, zar ne, breast is best, ali i good is good enough”.

I tako dalje i tako dalje kroz more opstrukcija.

Reći da je žena, koja se nije uspjela probiti kroz to more opstrukcija, tako IZABRALA, je nefer i neistina.

Da bismo imale pravo IZBORA, moramo prvo uopće imati PRAVO. Tek kad žena ima sve preduvjete za dojenje i kad, i uz to sama odluči ne dojiti, onda je to njen IZBOR. I da, ona ima potpuno pravo na takav izbor. Kao što ima pravo i ne ostati trudnom. Kao što ima i pravo ne roditi.

264850cookie-checkDojenje kao stvar izbora