Jučer sam provela dan kao koala nosajuć starije dijete (3.5 god). Nije hodao valjda niti 2 metra u cijelom danu. Išli smo sami na izletić uspinjačom na gornji grad. Nosila sam ga od doma (džamija) do uspinjače, po gornjem gradu, do dolje, pa do glavnog kolodvora, onda smo išli na bus do bake i dede pa onda opet nošenje do stana bake i dede. Natrag do doma isto nošenje. Bez ikakve babywearing opreme, btw, al ima 13 kilica pa nije tako težak, a iskreno ni ne znam u čemu bi ga nosila.
Dio nošenja je bio ukotvljen u moj vrat, kao da si nešto razmišlja. Veći dio vremena je gledao okolo i komentirao.
Cijeli dan je bio super raspoložen, navečer lako zaspao, spavao cijelu noć bez ijednog buđenja.
Djeca se hoće nositi jer imaju potrebu za kontaktom, a ne zato jer su razmažena, lijena i neodgojena ili zato što je roditelj popustljiv i loš. Baš se pune tim fizičkim dodirom.
Nije nam svaki dan takav, naravno da ko i svako drugo dijete, skače i trči. Ali, neki dani su baš takvi da samo treba puno kontakta i ništa drugo.
Teško je kad se spoji njegov takav dan i moj “maknite se svi, treba mi prostora” dan. Onda vodimo borbu na ulici i jako me peče savjest.
Ali, generalno mi je drago što sam otkrila tzv. attachment parenting (ja bih to nazvala samo normalnim slijeđenjem dječjih potreba, bez posebnih naziva). Baš osjećam blagotvorni učinak attachmenta tj. dojenja, bedsharinga i babywearinga. Doduše, ne na istom djetetu hahah, mlađe bedshera i doji, puno se nosio prije, sad više ne baš, stariji se samo nosi (zašto nije dojen možete pročitati u Isključivo izdajanje Moja priča.
O tome zašto se bebe i djeca vole nositi: https://www.lactonline.com/zasto-beba-place-kad-nije-na-rukama/