10 mitova o „produženom“ dojenju

Što je produženo dojenje?

dojenje

Produženo dojenje je dojenje djeteta starijeg od godinu dana ili dojenčeta starijeg od 6 mjeseci, različiti autori imaju različite definicije.

Djeca iznad godine dana koja doje, normalno jedu svu hranu i uz to doje. Obično se to dojenje s vremenom smanji na recimo jutarnje, nakon vrtića, i navečer za uspavljivanje. No, i tu postoje varijacije od djeteta do djeteta, a i svako pojedino dijete prolazi faze i može više ili manje dojiti, ovisno o raspoloženju i vanjskim okolnostima.

Čemu pridjev “produženo”?

dojenje

Po mom mišljenju, pojam produženog dojenja je nepotreban. Produženo dojenje se jednostavno treba zvati „dojenje“.

Dojenje iznad godine dana je biološki standard i normala. Antrolopologinja dr. K. Dettwyler objasnila je da je dojenje do dobi od 2.5 – 7 godina djetetova života zdravo, fiziološki normalno i nastalo kao proizvod evolucijske prilagodbe.

Ne kažem da se mora dojiti do 7. godine, i sama dr Dettwyler kaže da to nije kulturoška norma. Želim reći da je margina za prestanak dojenja puno šira biološki nego kulturološki i da ne štetite starijem djetetu ako ga dojite. Više o tom biološkom aspektu produženog dojenja čitajte u tekstu Ima li dojenje duže od godine dana smisla.

Produženo dojenje nije kulturološki prihvaćeno

dojenje

WHO preporučuje dojenje barem 2 godine, a dalje koliko god majka i dijete to žele.

Dojenje iznad godine dana donosi korist i za majku i dijete i nema dokaza o utjecaju takvog dojenja koji bi bio loš ni za majku ni za dijete. Usprkos tome, majke koje doje starije dijete, često to čine bez potpore obitelji, medicinske zajednice, psihologa, zaposlenika vrtića i jaslica i, općenito društva.

Dapače, u npr. Poljskoj je 2011. izbio skandal kada su u galeriji u podzemnoj željeznici trebale biti izložene fotografije svakodnevnih prizora dojenja u sklopu nagradnog natječaja. Među fotografijama je bilo i fotografija koje prikazuju dojenje starije djece. Dapače, pobjednička fotografija je prikazivala starije dijete kako doji. Izložba je u zadnji čas otkazana s objašnjenjem da bi nekim ljudima mogla biti uvredljiva. To otkazivanje je izazvalo revolt i spontani „breast flash mob“ u podzemnoj.

Ni meni prije nije bilo prihvatljivo

dojenje

Prije nego sam išta znala o dojenju, a nakon što sam bila prisiljena vlastitim lošim iskustvom nedojenja početi čitati o dojenju, bila sam u nekom limbu u kojem nisam znala što zapravo mislim o dojenju općenito. Za dojenje starije djece nisam ni znala.

Tad sam intenzivno roštala Face grupu Rodina SOS grupa za dojenje u potrazi za rješenjima svojih problema (o mojoj tadašnjoj situaciji vidi tekst Isključivo izdajanje: Moja priča). Par mama je u toj grupi s ponosom nalijepilo slike sebe kako doje djecu iznad godine dana, tipa 3,4 godine.

Bila sam zgrožena. Do tad mi nije palo napamet (na moju tada zatucanu-doktorsku-izrazito uskih pogleda-pamet) da bi itko dojio iznad godine dana. To mi je bilo neshvatljivo, nenormalno, podsmjehivala sam se i gledala s visoka na tako nešto. Bila sam uvjerena da je to loše i da te majke jako oštećuju djecu.

Kako sam promijenila mišljenje

dojenje

No, onda sam dalje učila i čitala. I čitala i čitala i čitala. I u toj Rodinoj grupi bila izložena prizorima žena kako doje stariju djecu. I to mi je postalo normalno. Danas mislim da je osnovni razlog zašto sam imala loš stav prema dojenju starije djece taj što jednostavno nisam nikad bila izložena tom prizoru. Dojenje općenito, a dojenje starije djece pogotovo, se izgubilo iz naše kulture. Puno toga vezano za dojenje mi je bilo strano i nepoznato te time zastrašujuće i odbojno. Drugi razlog mog lošeg stava prema dojenju starije djece je bio je nedostatak obrazovanja. Obrazovanja o dojenju općenito, a kamoli temi dojenja starije djece.

Danas sam član Face grupe Breastfeeding older babies and beyond i svakodnevno gledam slike koje ponosne majke lijepe na zid grupe. I osjećam pripadnost toj grupi. I sama dojim dijete od 20 mjeseci i sada to smatram kratkim dojenjem. Normala mi se pomakla jako u desno, sve ispod 3 godine mi je kraće dojenje.

Nemam pojma koliko ću još dojiti, možda dok mi se dijete samo ne „odbije od sise“ (tzv. natural term weaning), možda još samo par mjeseci, vidjet ću. Ali, ja sam definitivno primjer kako obrazovanje i izloženost nečemu drastično mijenjaju pogled na to nešto.

mitovi o dojenju prisutni u društvu

dojenje

Mit 1: Majčino mlijeko nema nutritivnu vrijednost iza 6. ili 12. mjeseca života

U našoj kulturi prevladava mit da majčino mlijeko gubi na svojstvima nakon 6. mjeseca djetetova života. No, znanost nam pokazuje da je majčino mlijeko itekako dobar izvor hranjivih tvari i nakon 12. mjeseca života (a kamoli ne onda 6):

U drugoj godini života (12-23 mj.), 448 mL majčina mlijeka dnevno zadovoljava:

  • 29% energetskih potreba
  • 43% potreba za proteinima
  • 36% potreba za kalcijem
  • 75% za vitaminom A
  • 76% potrebe za folatima
  • 94% potrebe za vitaminom B12
  • 60% potrebe za vitaminom C

Ajde sad zamislite da imate malog mršavka koji slabo jede krutu hranu i praktički živi na kravljem mlijeku. Ne bi li za njega bilo bolje da onda živi na majčinom mlijeku?

Mit 2: Majčino mlijeko nema utjecaja na djetetov imunitet iza prve godine

Majčino mlijeko, koliko god dugo dijete dojilo, ima povoljan utjecaj na imunološki sustav djeteta. Dapače, imunološki sustav postaje dovoljno zreo da se može samostalno boriti tek negdje oko 7. godine. Antropolozi smatraju da je dojenje i nastalo da bi veliki organizam malom prenio sastavnice imunološkog sustava.  Majčino mlijeko se s vremenom smanji u količini jer veće dijete manje doji (i dalje ga ima koliko djetetu treba), ali su zato te korisne tvari više koncentrirane.

Zanimljivo je kako smo spremni odreći se ovog besplatnog pripravka koje je individualno iskrojeno za naše dijete i onda trošiti novce na raznorazne pripravke koji „pojačavaju“ imunitet i slično.

Da bi ti pripravci izašli na tržište, uopće ne moraju proći kliničke studije koje bi potvrdile povoljan utjecaj na imunološki sustav. Da bismo zaista bili sigurni da je takav pripravak koristan i, još važnije, da nije štetan, trebao bi se davati djeci koja bi onda bila praćena par mjeseci ili godina. Onda bi ih se statističkom analizom usporedilo s djecom koja nisu dobivala takav pripravak. No, to se ne radi jer ne postoji takva obaveza.

Ovdje ne govorim o situaciji kada dijete ima dokazani manjak recimo željeza pa pedijatar propiše željezo. Ili dokazani manjak nečeg drugog. Također ne mislim na suplementaciju vitamina K te vitamina D u prvoj godini i poslije. Tu svakako treba slijediti preporuke pedijatra. Ovdje govorim o pripravcima koje sami kupujemo i odabiremo na temelju reklama.

Mit 3: Preporuka WHO-a da se doji barem do 2. godine ili duže se odnosi samo na siromašne krajeve svijeta

Generalno kola zabluda da se ta preporuka odnosi samo na siromašne krajeve koji nemaju pristup čistoj vodi i hrani. No, to NIJE istina. WHO preporuke se odnose na CIJELI SVIJET.

Uostalom, ako se fokusiramo na dostupnost čiste vode, u nekim krajevima Hrvatske također nema čiste vode iz vodovoda, ne žive svi u gradovima i super uvjetima. Nadalje, i voda iz vodovoda može biti zagađena bakterijama i to se uglavnom sazna retrogradno.

Nadalje, WHO nije jedina organizacija koja podupire dojenje dvije godine ili duže. Neke od drugih organizacija su UNICEF, ESPHAGAN, Hrvatsko društvo za dječju gastroenterologiju, hepatologiju i prehranu, Američko pedijatrijsko društvo, Američko društvo obiteljskih liječnika, Američko društvo porodničara i ginekologa, La Leche League.

Dakle, svi oni stoje iza vas i vašeg dojenja! A iza ovih što vas kritiziraju stoji 100tinjak godina bapskih priča i mitova.

Mit 4: „Ako može tražiti sisu, prevelik/a je za nju“

Ako je ovo točno, treba li onda djetetu uskratiti i brokulu jer je može tražiti? Osobe koje ovakve „duhovite“ doskočice nabacuju mamama sigurno isto od npr. konobara naručuju ručak. Treba li im ga konobar onda uskratiti, jer znaju tražiti?

Drugi razlog zašto ovaj „argument“ nema veze sa zdravim razumom je taj što i bebe traže dojku. Samo, ne rade to pričajući, jer gle čuda, bebe NE MOGU pričati. Zato imaju druge oblike komunikacije i traženja. Jedan od njih je npr. breast crawl gdje novorođenče doslovno fizički traži majčinu dojku odmah po porodu gmizajući po njenom trbuhu do dojke.

Dakle, i bebe TRAŽE dojku i to vrlo evidentno. Zar im je onda treba uskratiti, jer su sposobni tražiti je? Kako dijete raste, razvija i druge načine komunikacije pa naposlijetku i govor. I onda, gle čuda, traži dojku govorom, a ne gmizanjem po majčinom prsnom košu (kao kod breast crawl-a).

Mit 5: Nakon neke dobi, dijete majku koristi samo kao dudu

Sjetimo se da je duda nastala kao zamjena za sisu, a ne obrnuto.

Dakle, da, dijete nekad sisa samo sisanja radi, bez da pije mlijeko. I to je normalno. To je prirodni način utjehe upisan u ljudskim genima. Zato i neka veća djeca koja nisu dojena imaju dudu, jer im treba sisanje.

Prizor trogodišnjaka s dudom isto nailazi na kritike, ali puno manje nego prizor trogodišnjaka sa sisom u ustima. No, kritizirati trogodišnjaka koji sisa sisu ili dudu je neopravdano. Bebe i djeca imaju potrebu za sisanjem.

Mit 6: Dijete će bolje jesti kad prestane dojiti

Čest je slučaj da se majci preporuči prekid dojenja kako bi dijete bolje jelo krutu hranu. Istraživanja koja bi ovo poduprla ne postoje ili ih barem ja nisam našla. Kada kod djeteta zaista postoji rizik od pothranjenosti, to je zbog loše kvalitete dohrane odnosno krute hrane, a ne zbog samog dojenja.

Dakle, djeca koja zaista imaju manjak određenih vitamina ili minerala, uglavnom imaju nedovoljno kvalitetnu i raznovrsnu prehranu i to je uzrok problema, a ne dojenje.

dohrana

Mit 7: Dojenje većeg djeteta, pogotovo muškog, je neprimjereno

Proučavajući literaturu, naišla sam na zanimljiv slučaj iz SAD-a gdje je majka optužena za seksualno zlostavljanje sina jer uhvaćena kako ga doji (dijete je tad imalo 3 godine).

Majka je u vlastitu obranu unajmila savjetnicu za dojenje kako bi ova podastrla centru za socijalnu skrb dokaze o normalnosti dojenja trogodišnjaka. Bilo je to 90ih kad je dojenje u SAD-u bilo na zaista niskim granama. Na svu sreću, centar za socijalnu skrb je zaista uvažio literaturu koja im je pokazana i izjavio da su sretni što su toliko naučili o dojenju te nisu dalje tužili majku.

U našoj kulturi su ženske grudi seksualizirane i to je jedan od razloga osjećaja odbojnosti prema činu dojenja starijeg djeteta.

Ali, dojenje većeg djeteta nije seks s djetetom, nema veze sa seksom i u tom aktu nema seksualnih misli. Kao što kad vidite životinju kako doji, ne pomislite, hm kolko taj mali ima godina, što se tu događa, ovo je neprimjereno ponašanje, tako ne biste trebali ni kad vidite nas, ljudske životinje kako dojimo.

dojenje

Mit 8: Djeca koja dugo doje su previše vezana za majku

Mislim da je našoj kulturi svojstveno to da odgurujemo bebe i djecu što je više moguće, sve u strahu kako ne bi bili previše ovisni o nama. Ali, oni jesu ovisni o nama i to odguravanje koje radimo zapravo nije dobro. Pročitajte tekst Zašto beba plače kad nije na rukama.

Prve godine provedemo pazeći da se ne naviknu na sisu, ne naviknu na ruke, ne naviknu na to da će ih netko obići ako se bude noću… I onda se za par godina čudimo zašto imamo nesigurno dijete koje pak sad odguruje nas, ne želi nam se povjeriti i slično.

dojenje

Nadalje, dojenje nije jedini način na koji su majka i dijete bliski. I majke koje doje starije dijete se sa tim djetetom igraju, maze ga, nose, uspavljuju čitanjem priča, pjevanjem, tješe na razne načine. Nije da je jedina interakcija koju imaju s djetetom dojenje. Dojenje majci i djetetu donosi dodatnu dimenziju odnosa, nije da čini jedinu dimenziju.

Mit 9: Djeca koja doje se teže prilagode u vrtiću

Pri upisu u jaslice/vrtić, mame koje „još“ doje dobiju svakakve komentare od vrtićkih psihologa i zdravstvenih voditelja te teta. Često se problem u prilagodbi djeteta na vrtić okrivi upravo dojenje. Jer je tako lakše.

Prilagodba na vrtić je složen proces i ovisi koliko o djetetu, toliko ili više, i o roditeljima. Ako se roditelj loše nosi s prilagodbom i usput doji, onda je najlakše okriviti dojenje. Kaže se, on/ona je previše vezan za mamu zbog dojenja.

Dijete će shvatiti da u vrtiću nema cice i prilagodit će se. Isto kao što će shvatiti da nema mame da ga recimo zagrli kad padne ili da pusu kad se lupi.

A, nakon vrtića će dojenje djetetu poslužiti kao utjeha i vrijeme mira i opuštanja. Kao nama recimo kava nakon posla. I tu nema ničeg lošeg. Dojenje je normalan način tješenja beba i djece.

Mit 10: Mame to rade samo zbog sebe

Iako sam ovo i ja prije mislila, sad uopće ne znam opisati što to znači. Dojenje većeg djeteta ponekad nije uopće jednostavno, zna biti iscrpljujuće i ne znam zašto bi to neko radio „zbog sebe“. Ionako je loše prihvaćeno u društvu pa ne znam kakvu posebnu korist bi mame imale od toga da forsiraju nešto što dijete ne želi.

Ali, ok, priznam, mame i uživaju u dojenju starijeg djeteta, i imaju potpuno pravo na to. Čin dojenja ni nema nekog smisla ako jedna strana pati.

Tako da u redu je ako majka doji i zbog sebe, jer i ona ima korist od tog odnosa, ali nije da to radi samo zbog sebe, a nauštrb dobrobiti djeteta.

Za kraj

dojenje

Dojenje je čin u kojem su bitne samo dvije varijable, a to su majka i dijete. Taj odnos treba trajati dok god obje varijable to žele. I točka. Kada jedna varijabla više ne želi dojiti (obično to bude majka, prije nego dijete), tada treba prestati, ne prije. Tuđa mišljenja su nebitna. Podršku bitnih organizacija imate, biološki radite dobro svom djetetu i sebi, tako da – samo dojite onoliko dugo koliko vi i dijete želite!

dojenje

Reference

274270cookie-check10 mitova o „produženom“ dojenju